Otkupivši društvenu firmu i nastavivši da je razvija kao porodičnu kompaniju Sirogojno džemperi, Rade Ljubojević je u ovom poslu prepoznao svoju šansu. Njegova supruga Rosa je direktorka proizvodnje, sin Đorđe direktor prodaje, ćerka Ana menadžerka razvoja, a u posao su uključeni i bliži i dalji rođaci. 

- Naš princip rada vrlo je neobičan. Pletilje iz kraja dolaze u firmu gde preuzimaju vunu u tačno određenim bojama i količini, a zatim odlaze kući i tamo štrikaju. Kada nam vrate gotov proizvod, svaki džemper, rukavice ili šal prolaze strogu kontrolu, i ukoliko nešto nije u skladu sa standardima, popravlja se u krajnjoj fazi proizvodnje - priča gospođa Rosa čijem preciznom oku nikakva greška ne može da promakne. 

U porodici u kojoj su posao i ljubav isprepleteni, tata Rade kao idejni tvorac posla podstiče svoju decu da razvijaju i sprovode nove ideje. Oduševljenje projektima koje pokreću njegovi potomci ogroman su podstrek i motivacija za dalje.

Interesantno je da je na etiketi svakog proizvoda upisano ime pletilje. Na etiketama rukavica ponavlja se ime Jakove Ljubojević, a Ana nam s ponosom objašnjava da je to njena baka koja, iako ima devedeset godina, i dalje neumorno radi, i jedina štrika rukavice. 

Tokom poslednje decenije Rade je razvio biznis sa muževima pletilja tako što ih je motivisao da uzgajaju voće (maline, kupine, borovnice, crne ribizle) koje kasnije od njih otkupljuje. Ovako se čitave porodice podstiču da ostanu na selu, što je za Srbiju izuzetno značajno.

Manja Perić Mitić

LepaiSrecna Veština štrikanja džempera se u Zapadnoj Srbiji prenosi s kolena na koleno, a članovi porodice Stanisavljević su to umeće za lične potrebe - pretvorili u proizvodnju.