U reči Nine Janković (24), Miodraga Radonjića (24) i Stojana Đorđevića (23), mladih glumaca, junaka nove predstave Leptiri su slobodni u režiji Nenada Gvozdenovića koji kažu da su posle prvog susreta sa našom proslavljenom glumicom Tanjom Bošković (59) bili opčinjeni njenom ličnošću, harizmom i energijom i sami smo se uverili na intervjuu za Lisu.

Tanjine lepe i bogate rečenice isprepletane višegodišnjim glumačkim i životnim iskustvom i način na koji ih teatralno deklamuje, pažljivo birajući reči, bile su nam, kao i njenim mlađim kolegama svojevrsna mini-predstava pred premijeru pomenutog komada Leonarda Gerša u Zvezdara teatru.

Nina, kada ste se upoznali sa Tanjom?

Nina: To je bilo posle njene predstave Tajna Grete Garbo. Tada nismo mnogo pričale, sve do početka rada na Leptirima.

Tanja, da li ste gledali Ninu u filmu i seriji Montevideo, Bog te video?

Tanja: Jesam, ali sam je prvi put pogledala kao glumicu kada je ušla na vrata mog stana. Danas imamo izvođače glumačkih radova i to je dosadno. Nina me je očarala jer nije poslušna glumica i jer ima oštrinu i kapacitet da zri. Kako je to lepo i uzbudljivo! Ona je inteligentna glumica, što je danas retkost.

Nina, jeste li imali tremu kada ste upoznali Tanju i da li ona i dalje tinja u vama?

Nina: Imala sam veliku tremu, koja je iščezla posle prvog susreta. Kada smo izašli iz njenog stana Mićko i ja smo ćutali do izlaza, a onda u glas progovorili: „Kakva žena” (smeh). Na probama nas je sve više i više očaravala i sada smo potpuno očarani.

Tanja: To su moji Lana i Đorđe. Moj odnos prema njima je zapravo slika odnosa prema mojoj deci. Jesam stroga i znam da sam nepodnošljiva i kao majka i kao saradnica, ali sam bezazlena u odnosu na njih i dajem celo srce. Pa, ko živ, ko mrtav.

Nina: Ne može dan da prođe, a da ne dobijem ili ne zatražim savet od Tanje. Doživljavam je kao svoju majku, a ne kao Džilinu majku iz predstave.

PageBreak

Sve je više romantičnih pozorišnih predstava o ljubavi koje je publika željna. Da li je to zbog toga što je sve manje ima u stvarnom, brzom životu?

Tanja: Možda je vaše vreme brzo, ali moje sigurno nije. Ljubav je način života i to što vam se čini da se vreme ubrzalo nije istina. Ljudi su se usamili, odnosno postali nekulturni. Antička Grčka je građena i življena na trgovima, ljudi su imali potrebu za bližnjima i zadovoljavali je, a danas žive zagrljeni sa kompjuterom, nikoga ne dodiruju, ne grle i ne teše nego šalju lažne podatke o sopstvenoj usamljenosti. Zato imaju potrebu da dođu u pozorište da bi doživeli katarzu. Rakovi i srčani udari nisu najveća pošast današnjice već usamljenost. Ljudi žive očajanje, zadovoljavajući potrebe svoje guzice, a duhovne poput ljubavi se ne neguju niti se primećuju.

Zbog čega?

Tanja: Zbog toga što se ljudi ne usuđuju da vole. Strah je totalna kontra u odnosu na ljubav. Ljubav podrazumeva žrtvu i o tome govori predstava - uzeti od sebe nešto svojom voljom i dati drugome. Ovaj svet je postao prematerijalan, preokrenut sticanju kvazi-zadovoljavanja i kvazi-potreba. Retki su ljudi koji imaju tu drugu vrstu potrebe, najčešće ih sretnem u crkvi.

Jesu li oni u manjini?

Tanja: Nisu, samo se ne usuđuju da o tome govore. Ološ koja nam je donela to su političari. Da su im životi isprazni, jadni i nikakvi pokazuju nam svakog dana 24 sata. Zbog toga, hvala Bogu, ne gledam vesti i ne čitam novine. Malo pre sam se dovezla sa taksistom koji je, za moj ukus, današnji šampion ljubavi. Pričali smo na temu politike, a onda je rekao: „Moja žena je krojačica, nemojte zameriti, ali evo vam njena vizit-karta. Ona je umetnica, pa porazgovarajte”. Očarala sam se. Danas muževi ne postoje - oni su neke budale koje stiču novce i, čini mi se, time zadovoljavaju sve potrebe svojih porodica. A ovaj čovek je ozbiljan muž koji voli i ceni to što njegova žena čini.

Uz koje sitne radosti uspevate da „pobegnete” u svoj svet?

Tanja: Nigde ja ne bežim, moje ruke su širom otvorene prema životu, ali život nije ono što se nudi preko televizije i novina. Izađite na ulice, otvorite vrata svog srca i zagrlite prvog nepoznatog čoveka. Ili ćete doživeti veliku radost i utešiti nekoga ili ćete videti kako izgleda zapanjenje od potrebe koja u tom čoveku postoji. Niko nije rezistentan na nežnost, pa čak ni ovi bedni političari. Ponekad mi dođe da zagrlim nekog od njih. Za njih se najviše molim Bogu, oni su mučene duše. A tek što se sami ne mole…

Tanja, ovu predstavu ste odavno igrali u Ateljeu 212. Da li ste tada glumili sadašnji Ninin lik?

Tanja: Nisam. Ja sam poslednjih 200 godina majka. Moja prva uloga bio je lik majke - imala sam 19 godina i igrala sam majku šestogodišnjeg dečaka. Izvežbala sam se za razne vrste „majaka”.

Tekst: Nenad Blagojević