Bolji posao, bolja kondicija, više ljubavi i pažnje od partnera, više poštovanja od kolega prijatelja ili dece… Sve nabrojano su stvari koje je poželjno postići ili imati. Sa tim stvarima život bi vam bio lakši i lepši, ali ostvarenje tih ciljeva i posedovanje tih stvari i činilaca ni na koji način ne bi uticalo na vašu vrednost kao osobe.

Po teoriji REBT-a (Racionalno emotivno bihejvioralna terapija), jedan od najznačajnijih izvora naših emocionalnih poremećaja je tendencija da uslovno vrednujemo sebe, druge osobe i svet oko sebe u odnosu na prisustvo ili odsustvo određenih aspekata koje smatramo važnim. Sklonost da ocenjujemo, vrednujemo i sklonost da pravimo greške u mišljenju i ocenjivanju, odgovorne su za brojne emocionalne i praktične probleme sa kojima se u životu susrećemo.
Često dajemo uopštenu ocenu celine na osnovu procene malog broja karakteristika i aspekata (npr. zaključimo na osnovu nekoliko loših osobina i postupaka da je čovek loš, pokvaren ili zao; da nam je život promašen jer se neke stvari ne odvijaju onako kako bi smo želeli ili da smo mi sami bezvredni jer nismo uspeli u nečemu važnom).

Kada prihvatimo sebe takve kakvi jesmo, postajemo jači i otporniji na životne nedaće i teškoće. Više se trudimo… Teže padamo, lakše i brže ustajemo i nastavljamo dalje. Greške, teškoće, porazi sastavni su deo života. Kada se oslobodite strogog unutrašnjeg sudije koji vam govori da su porazi i neuspesi znak da ne vredite, kada prihvatite sebe, učićete iz svog iskustva umesto da se kritikujete, oprezno ćete rizikovati umesto da odustajete da biste izbegli neuspeh, volećete sebe čak i kada vas niko drugi ne voli.

Kvalitet vašeg života ne utiče na vaš kvalitet kao osobe. Niste ni kvalitetniji ni manje kvalitetni, ako u nečemu uspete ili ne uspete, ako vas vole ili ne vole, ako imate ili nemate. Prijatnije je i lepše biti voljen, uspešan, zdrav, ali ne vredite više ako vodite lepši i prijatniji život. Ako svoju vrednost vezujete za promenljive činjenice (uspeh, bliskost, prihvatanje, prijatnost) bićete podložniji da reagujete nezdravim emocijama …( Npr. uverenje „Ako ne položim ispit to će dokazati da sam gubitnik“ uvešće vas u anksioznost, koja može biti toliko visoka da odustanete i ne izađete na ispit. Uverenje „Ostavio me je i to dokazuje da me je nemoguće voleti i da sam bezvredna“ rezultiraće depresijom i povlačenjem, pa ćete dugo posle raskida patiti u samoći nespremni da se upustite u novu vezu).

Koncept samopoštovanja zasnovan je na istim principima – vrednovanja i procenjivanja složenog procesa na osnovu malobrojnih, promenljivih i trenutnih aspekata. Nisko samopoštovanje podrazumeva jednu globalnu negativnu procenu osobe, a visoko samopoštovanje podrazumeva jednu pozitivnu globalnu ocenu.

Ako sam uspešan, voljen, prihvaćen → vredim → Visoko samopoštovanje

Ako sam neuspešan, nevoljen i odbačen → ne vredim→ Nisko samopoštovanje

Želim i trudim se da uspem, nastojim da budem voljen → vredim i kada ne uspem , vredim i kada me ne vole → bezuslovno samoprihvatanje

Zašto je samoprihvatanje bolje od samopoštovanja?

Ako vrednujemo sebe u odnosu na uspehe manje ćemo rizikovati, odustajaćemo da ne bi doživeli neuspeh (i tako dokazali da smo gubitnici). Kad se usudimo, rizikujemo i pogrešimo ili ne uspemo, ( a držimo se filozofije da vredimo samo ako uspemo) ovo iskustvo biće do te mere bolno da najverovatnije nećemo učiti iz grešaka i pokušati ponovo, već ćemo se povući i odustati od dalje borbe. Jer kako da popravimo nešto što uopšte ne valja, kako da promenimo celog sebe? Nema svrhe ni pokušavati, zar ne?

Samoprihvatanje je zasnovano na želji da se živi što srećnije moguće. Ova želja motiviše nas da preduzmemo konstruktivnu akciju. Kada prihvatamo sebe kao pogrešiva ljudska bića, mi povećavamo šanse da ispravimo i umanjimo svoje greške i psihičke probleme. Prihvatanje svoje pogrešivosti ne provocira odustajanje, kao što mnogi ljudi pretpostavljaju. Naprotiv, ono podstiče naše konstruktivne napore da učimo iz svojih grešaka i minimizuje našu tendenciju da se samo-uznemirujemo.

Kada nešto prihvatam to ne znači da mi se to sviđa.

Kada nešto prihvatim to ne znači da sam se sa tim pomirila.

Kada prihvatim svoje mane ja ne kažem: „Super je što sam pogrešila, baš me briga, takva sam – kakva sam“ već „Pogrešila sam, baš šteta, ali to ne znači da sam ja pogrešna i bezvredna. Hajde da vidim šta mogu da uradim da popravim stvari i ne ponovim sličnu grešku u budućnosti“.

Ako svoju suštinu razumete kao dragulj, savršen iz jednog komada, koji treba da bude prepoznat i otkriven, onda ste u problemu, jer ćete i najmanji nagoveštaj nesavršenosti doživeti i razumeti kao dokaz da niste neprocenjivi dijamant – već običan bezvredan kamen, što će ozbiljno poremetiti i narušiti vašu sliku o sebi. Ako pak prihvatite da ste nesavršeni, sastavljeni od bezbroj delova različitog oblika i kvaliteta, onda ćete kada napravite grešku ili primetite nesavršenost, dobiti dokaz za ono što ste već znali – da ste pogrešivo ljudsko biće. Tada ćete moći da odlučite da li želite da popravljate taj aspekt, naučićete kako da ne pravite istu grešku u budućnosti ili ćete proceniti da je za vas najkorisnije da tu „manu“ prosto prihvatite i živite sa tim. Vaš self (ego) neće se srušiti kao kula od karata suočen sa činjenicom da nije perfektan dijamant.

Tekst: Marija Budimir

Izvor: RECBT Centar Bor