Buntovnica Olga, lik iz televizijskeserije „Dug moru”, za Anu Lečić bila je ulaznica u svet glume, koja joj je istovremeno donela popularnost. Međutim, uloga Božice u filmu „Dara iz Jasenovca”, kako sama kaže, bila je najzahtevnija i najizazovnija od svega što je do sada igrala.

Reč je o prvom igranom filmu koji govori o jednom od najstrašnijih koncentracionih logora za vreme Drugog svetskog rata. Tako je sa samo dvadeset jednom godinom ćerka čuvenog glumca Branislava Lečića u svoju biografiju upisala dve velike i značajne uloge. Ana svojim profesionalnim putem korača sigurno, mada pomalo skromno, nižući uspehe jedan za drugim.

Nedavno je počelo snimanje druge sezone „Duga moru”, šta će nam ona doneti?

Druga sezona će sigurno biti još uzbudljivija. Dolaze neki novi likovi, uneli smo i više dinamike koja je nedostajala u prvoj sezoni, sleglo nam se sve, pa smo sigurniji u igri, a opet smo zadržali suštinu. Jedva čekam da počne emitovanje, mislim da će i publika uživati.

Kako je bilo igrati u filmu o Jasenovcu, kakav je lik koji tumačite?

Obrađivati tako bolnu temu bilo je vrlo emotivno za celu ekipu. Bio je to buran proces, jer nije nimalo lako razumeti toliko zlo. Moj lik, Božica jedna je od nadzornica logora u Staroj Gradiški, mlada i brutalna. To je sigurno nešto najinspirativnije i najizazovnije što sam do sada igrala i velika škola o tome kako da napravim zdravu distancu između sebe i lika koji tumačim, da ne bih zastranila.

Koliko pandemija utiče na vas i vaš posao, kako se nosite sa zaštitnim merama na snimanju?

Pozorište je skoro sasvim stalo i mnogo mi nedostaje. Na snimanjima se čuvamo koliko god možemo, ali glumci su ipak najmanje zaštićeni, intimne scene i fizički kontakt su neizbežni. Za glumca pred kamerom ne postoji korona, sem ako ne pričamo o indijskim serijama, tamo igraju i sa vizirom. Šalu na stranu, nimalo nije lako, nikome.

Od početka karijere nižete uspehe, da li ste zadovoljni putem kojim koračate u svojoj profesiji?

Jesam, mislim da su mi se desile neke divne stvari na samom početku i još uvek tražim način da se snađem u svemu tome.

Na koji način ulazite u neki lik, kako kod vas teče taj proces transformacije?

U idealnim uslovima počnem da istražujem ko je taj lik, gde ga boli, koji deo mene može da ga upije. Čim me lik zainteresuje, ne prestaje da živi sa mnom. Tražim ga i u drugima. Kad osetim da forsiram odgovore, važno mi je da pustim da odgovori dođu sami. Kažem, u idealnim uslovima, jer se kod nas uglavnom snima tako da ne postoji ni prostor ni vreme da se lik gradi na taj način.

Šta vam je gluma donela u život, a šta odnela?

Donela mi je smisao ili ga je bar definisala, samim tim teško da mi je išta oduzela. Jedino na šta mogu da se požalim jeste nepredvidivost posla i to što se dešava da me mesec i po dana ne bude kod kuće. Prošli put kad sam se vratila, mlađa sestra se upiškila u gaćice od sreće što me vidi. Mada, kada shvatiš da si nekome baš toliko nedostajao, to je sigurno najveće blago (smeh).

Rekli ste jednom da kroz glumu razumete sebe, ali i druge ljude. Šta je najvažnija lekcija koju ste naučili do sada?

To da uvek ima neko ko može da se poistoveti s pričom koju glumac priča, sa sudbinom koju igra, i tako shvati da nije sam.

Kao glumici na početku karijere, da li vam je vaše prezime teret?

Pošto radim nešto što za mene ima smisla, sve ostalo je manje važno. Ne dopuštam da me očev uspeh na bilo koji način zatvori, već to koristim kao provokaciju da napravim nešto svoje, autentično.

Privatno odajete utisak jednostavne i skromne devojke, da li je lepota života, pa i glume, upravo u jednostavnosti?

Drago mi je što odajem takav utisak, pošto umem da budem komplikovana i zahtevna, ali se trudim da uvek, koliko mogu, pojednostavim stvari. Uz jednostavnost ide i osećaj za meru, a to je bitno i za glumu i za život uopšte. Kada je čovek naučen da stvari sagledava kao jednostavne, mnogo se lakše suočava s preprekama.

Čime se stiču vaše poverenje, ljubav, poštovanje?

Teško pitanje, mora neko da probudi u meni želju da to dam, a kako se sve to postiže, još je teže pitanje. A i ne moramo baš sve tajne da otkrivamo sada...

Šta vam je u životu potrebno ili dovoljno za sreću i zadovoljstvo?

Osećaj da neprestano rastem, da se pitam, da sam sposobna, da dopuštam sebi sve što duboko želim i pritom se ne bojim toga.

Kako brinete o svom zdravlju i izgledu, posebno sada usred pandemije?

Da budem iskrena, nisam toliko aktivna koliko bih želela da budem, ali radim na tome. Kad god stignem, vežbam sa svojim trenerom Markom Mažarom, koji vodi grupne treninge na otvorenom. Njegov program mi najviše leži i svakako je jedan od najbezbednijih dok vlada virus.

Šta vas očekuje u novoj godini, čemu se nadate?

Pre neki dan sam završila snimanje televizijske serije „Zlatni dani”, a krajem januara završavamo snimanje druge sezone serije „Dug moru”. Istovremeno, otvara se mogućnost i za još neke projekte u 2021. godini, ali za to je još rano da se priča. Imam i razne ambicije za ovu godinu, pre svega, da sačuvam fizičko i psihičko zdravlje, a za sve drugo ni korona me neće sprečiti!

Šta za vas znači ljubav, kako je doživljavate?

Ljubav igra najveću ulogu u mom životu. U susret Danu zaljubljenih koristim priliku da izdvojim jedan divan stih velikog pesnika Rumija: „Znaj da su to valovi ljubavi što pokreću točak nebesa, jer bez ljubavi svet bi bio beživotan”.

Tekst: Milica Prelević

Izvor: Lepa&Srećna