- Doris Ražnatović kaže da je pisanje za nju postalo životna misija.
- Njene knjige žene čitaju zbog iskrenih emocija i životnih tema.
- Najveća poruka koju želi da prenese jeste da odustajanje nije rešenje.
Knjige Doris Ražnatović čitaju žene širom Balkana pronalazeći u njima vlastite priče, slabosti i snagu, dok ona ostaje dosledna sebi – jednostavna, emotivna i autentična.
U razgovoru za naš magazin otkrila nam je koliko je samu sebe utkala u svoja dela, gde pronalazi mir i kako izgleda životni put žene koja je ljubav prema pisanoj reči pretvorila u životnu misiju.
Kako biste ukratko opisali samu sebe?
Ja sam žena iz naroda. Ona koju nisu promijenile brojke na društvenim mrežama ni tiraži, refl ektori i gostovanja. Žena koja je ponosna na svoje porijeklo, porodicu i sredinu iz koje potiče i koja u svojoj trideset petoj godini i dalje vjeruje u bajke, čije stranice ispisujemo svojom dobrotom, vjerom i nesebičnim činjenjem.
Koliko knjiga ste objavili do sada i kako ste uopšte poželeli da izdate prvu knjigu?
Do sada sam objavila šest autorskih knjiga – dvije su zbirke priča u žanru moderne psihologije i motivacionog sadržaja, a četiri su romani. Korijen mog pisanja posađen je duboko u želji da kroz pisanu riječ iskažem svaku svoju emociju, kao neki vid terapije. Kasnije su neki moji odlomci doprli i do čitalačke publike, koja je te iste emocije zapazila i prihvatila. Na nagovor porodice i ljudi koji su u mom pisanju pronašli odmor za dušu i poistovjećili se s njim, objavila sam svoju prvu
knjigu pod simboličnim naslovom „Ja sam život”. Posle šest mjeseci ona je dobila svoj nastavak.
Gde najčešće pišete – postoji li neko mesto ili ritual bez čega ne započinjete novi rukopis?
Ranije mi je bilo bitno samo da je tišina. Sada već imam svoju fotelju i svoj mirni kutak u koji se sklonim svaki put kada me inspiracija preplavi. Obično je to ujutro dok su djeca u vrtiću, skuvam jaku kafu, navučem zavjese i počnem da pišem. I obavezno isključim ton na telefonu.
Vaše knjige čitaju žene širom našeg regiona, šta mislite, u čemu se sve one mogu prepoznati?
Smatram da žene prepoznaju iskrenost. Moj stil pisanja je, kako volim da kažem, sirov. Pišem onako kako u tom trenutku osjećam, nema pretjeranog fi lozofi - ranja i kalkulisanja osjećanjima.
To ljudi vole. Rečenice su pune opisa, a likove, to jest njihov karakter, uglavnom gradim na osnovu ličnog doživljaja i percepcije, pa su stoga pristupačni svima. Upravo u tome leži srž poistovjećivanja.
Mnoge žene kažu da su plakale čitajući vaše knjige; da li je teško iznova prolaziti kroz sva ta osećanja dok pišete?
S vremenom sam stekla tu sposobnost da se na neki način isključim. Nije bilo lako, godinama je trajao taj proces, ali nekako sam uspjela. Trenutno radim na knjizi koju posvećujem jednoj od najvoljenijih osoba u mom životu. Iako me je ona nedavno napustila u fizičkom smislu, ja pišem s osmijehom, kao da svakim slovom oživljavam njeno prisustvo i to me čini srećnom.
Svaka žena u nekom trenutku pomisli kako nema snage da nastavi dalje; jeste li i sami to doživeli i šta vas je podiglo?
Jesam. Nažalost, život me nije pretjerano mazio. Prolazila sam kroz raznorazna iskušenja, gubitak mojih dviju beba, gubitak članova porodice, bolest, kasnije prijevremeno rođenje moje djece. I svaki put me je sačuvala moja vjera, ubjeđenje da me Bog kali za nešto mnogo uzvišenije i bolje. Naravno, bilo je padova, dešavali su mi se trenuci tolike nemoći da nisam imala snage da se iz kreveta podignem. Ali, kako oluja ne traje vječno, pronalazila sam svoje malene snopove sunčevih zraka gdje god sam mogla. Sada su to moja djeca.
Koliko se vaš život i lično iskustvo kriju među redovima vaših romana?
Iako nijedna moja knjiga nije potpuno autobiografska, u svakoj od njih krije se i otkriva poneki delić moga bića. Ima me u svakom liku i svakom doživljaju, u njihovom bolu i njihovoj radosti. Ne znam da li bih drugačije i mogla da stvaram, mislim da bih tada zapostavila onu iskrenost o kojoj sam maloprije pričala.
Verujete li da nas sudbina vodi kroz život ili pak smatrate da sami ispisujemo njegove najvažnije stranice?
U svemu vidim Božju promisao i našu slobodnu volju koju nam je rođenjem podario. Mi smo ti koji ispisuju te stranice, mi biramo ko ćemo i kakvi ćemo biti, šta ćemo za života uraditi i kakvo ćemo duhovno nasljedstvo ostaviti svojim potomcima.
U periodima kada ne pišete, gde pronalazite mir i inspiraciju?
Volim da slušam etno i klasičnu muziku, da kuvam i eksperimentišem u kuhinji, da šetam i budem sama. Volim samoću, ne kao nešto čime glorifikujem isključenost od svijeta, već kao priliku da bolje upoznajem sebe kroz svoje misli i promišljanja.
Ako bismo od vaših čitalaca zatražili da izdvoje jedan životni moto iz vaših knjiga, šta biste voleli da to bude?
Da odustajanje nikada nije opcija!
Dva lica sudbine
Kada se danas osvrnete iza sebe, u kom trenutku ste shvatili da vam pisanje više nije samo velika ljubav, već je postalo vaša misija? Moram priznati da mi niko do sada nije postavio to pitanje i da sam se na trenutak zamislila... Možda onda kada sam shvatila da su moje knjige pojedinim ljudima promijenile život nabolje. Znate li da sam sa svojom čitalačkom publikom u svakodnevnom kontaktu preko objava i pisanja na društvenim mrežama? Pa, evo, izdvojila bih poruku u kojoj se kaže kako je dotični bračni par, umjesto razvoda, dao šansu svom braku, upravo posle čitanja mog romana „Dva lica sudbine”, napisanog prema istinitim događajima.
Život u vrtlogu haosa i nepresušne radosti
Kako biste opisali svoj život u jednoj rečenici? Moj živote, vrtlogu haosa i nepresušne radosti, obučio si me da te grlim čak i onda kada zagrljaj umije da opeče!
BONUS VIDEO: