- Za Nikolu Ljubenovića muzika nije samo posao već i svakodnevna inspiracija i način razmišljanja.
- Dela Šopena, Lista, Rahmanjinova, Prokofjeva i Geršvina u njemu bude najdublje emocije.
Koji deo dosadašnje muzičke karijere smatrate svojim najvećim uspehom?
To je osnivanje simfonijskog orkestra „Mladi simfoničari“, čije sam članove samoinicijativno okupio izabravši ih širom naše zemlje, ali i van nje, kao i moji solistički nastupi s tim orkestrom. Taj poduhvat je zahtevao veliko zalaganje, ali se moj trud višestruko isplatio kroz uspešne koncerte koji su imali značajnog odjeka. Muzika nije samo moj posao već i moja svakodnevna inspiracija i način razmišljanja. Sve ono što jesam ja izražavam kroz muziku koju stvaram i delim s publikom.
Ko vam je pružio najveću podršku na vašem umetničkom putu?
Defi nitivno, moji roditelji, ali i profesori za vreme mog celokupnog školovanja. Potičem iz muzičke porodice, jer je moj otac, harmonikaš Časlav Ljubenović, prisutan na muzičkoj sceni već pedeset godina. Uz njega sam i načinio svoje prve muzičke korake, a i dalje mu se često obraćam za savet i mišljenje. Moja majka je uvek bila tu da me ohrabri u važnim momentima, da ponudi ideje i sugestije, da pripremi osveženje u toku bezbrojnih sati vežbanja, kao i za mnoge druge sitnice koje mnogo znače. Neizmerno sam zahvalan i svojim profesorima Branki van Goudzwaard (Žiravac), Aleksandru Šandorovu i Ivani Nikolić, na ogromnom trudu i posvećenosti da me izvedu na pravi muzički put.
Imate li neki savet mladim pijanistima koji tek stupaju na scenu?
Moj savet je da budu uporni i istrajni, da nikada ne prestanu da se igraju, da eksperimentišu, istražuju i ostanu radoznali, te da prošire svoje horizonte, jer nikada ne znaš gde će te muzika pronaći i šta će te inspirisati.
Da li posebno izdvajate nekog kompozitora čija dela najradije svirate?
Teško je izdvojiti samo jednog kompozitora, jer volim da moj program bude raznovrstan i bogat u pogledu epoha, žanrova i stilova. Ipak, rekao bih da su dela Šopena, Lista, Rahmanjinova, Prokofjeva i Geršvina u meni uvek budila najdublje emocije.
Po vašem mišljenju, šta je najvažnije za uspešnu karijeru pijaniste?
Najvažnija je posvećenost. Verujem da svaki veliki uspeh u životu, čime god da se bavite, bila to muzika ili sport bilo nešto treće, dolazi od apsolutne posvećenosti zadatom cilju. Ta posvećenost podrazumeva mnogo odricanja i teških izbora kao i nedostatak slobodnog vremena, ali se na kraju uvek isplati. Tako su i za uspešnu pijanističku karijeru neophodni posvećen rad i neprestano usavršavanje na instrumentu.
Za vreme naše „Ženske šetnje Beogradom“ imali ste zapažen nastup, a šta se pomislili kada vam se pridružila operska diva Dragana Radaković?
Veoma mi je drago što je moj nastup protekao uspešno i bio zapažen. Kada je Dragana Radaković prišla klaviru i pohvalila moje izvođenje pesme „Pukni, zoro“, a zatim zapevala, osetio sam se počastvovano što imam priliku da nastupim zajedno s tako eminentnom umetnicom. Pomislio sam kako je to idealan vrhunac mog nastupa.
