Imperativ lepote postoji oduvek, a danas smo okruženi upadljivim reklamama koje sugerišu da žena u bilo kojim godinama treba da izgleda lepo. Na reklamama najčešće vidimo devojke kojima je koža savršena, a linija mladalačka pa se ideal lepote i ideal mladosti spajaju. Otud i želja da se prikriju godine onda kad život i protok vremena već uzmu danak na licu i telu.

O tome gde je granica brige za lepotu i kada ona prelazi u opsesiju razgovarali smo sa specijalistom psihijatrije dr Lelom Trninić, iz ustanove Euromedik.

"Svako može da bude pomalo nezadovoljan svojim izgledom i potpuno je prirodno da se žena neguje, to se smatra osnovnom higijenom - da koristi kreme, da joj koža bude zdrava, da ima lepu frizuru. Danas je čak imperativ da, i kad ima 40 ili 50 godina, žena treba da bude mladolika. Zato se okrećemo moćnim industrijama kozmetike i estetske hirurgije", kaže dr Trninić.

"Nisam uopšte protiv onih estetskih intervencija koje imaju umerene rezultate i koje su izvedene tako da održavaju prirodnu fizionomiju, kako žene tako i muškarca. Zašto žena ne bi usporila svoje starenje kad imamo toliko novih i kvalitetnih, a bezbednih procedura?", pita doktorka. "Međutim, kada vidimo da neko vrlo mlad želi da ima određene usne, određene grudi, neki određeni broj kilograma, može da se upali `crvena lampica`."

Nju iznenađuje kad mlada devojka, koja ima prirodno lepe usne, želi da ih koriguje kako bi ličila na druge - ta potreba da devojke izgledaju tipski, da obrve budu iste, da usne budu "ruske" govori o snažnom fokusiranju na neki deo tela.

fileri usne
Shutterstock  

"Svakako da živimo u vremenu kada smo svi, a naročito adolescenti, izloženi povećanoj interakciji na društvenim mrežama ali roditelj mora da obrati pažnju da li dete kreće nekim putem gde to postaje primarno", upozorava dr Trninić.

Prema njenim rečima, čak i kod dama zrelih godina, estetske procedure ne treba da budu pokušaj da se reši neki drugi problem - na poslu ili u porodičnoj dinamici. Dakle, nove usne neće rešiti problem u kući. Posebno na to treba da obrate pažnju one dame koje odu u ekstrem doterivanja - tako da se baš vidi "šta je ona sve na sebi radila" i da to bude veoma upadljivo. Odsustvo mere vidi se i kod onih koje bi želele da sve liče jedna na drugu.

"Ipak treba imati kontrolu nad time, treba osvestiti da čovek ne može sve da popravi i da baš u toj nekoj našoj bori na licu stoji upisano i naše iskustvo i svedočanstvo o našem životu", podseća naša sagovornica.

Psihijatar objašnjava i da postoje osobe koje su adiktivne (zavisne) od estetskih intervencija pa se podvrgavaju brojnim korekcijama, obilaze ordinacije plastičnih hirurga i ubeđuju se s njima tražeći nove operacije.

"Ovaj telesni dismorfički poremećaj pripada spektru opsesivno-kompulzivnog poremećaja fokusiranja na minorne ili nepostojeće mane - bilo da su u pitanju koža, kosa ili nos, na primer", kaže dr Trninić. "Ponašanje ove osobe je fokusirano na taj neki defekt koji samo ona vidi, ona se stalno gleda u ogledalu i dosta je time okupirana."

"To je poremećaj u slici tela", objašnjava doktorka. "Mi, inače, možemo da sebe zamislimo i znamo kakvi su nam lice i telo, a kod ovih pacijenata postoji poremećaj. One ne vide sebe realno, već i minimalne nesavršenosti doživljavaju vrlo intenzivno. Zato se podvrgavaju i ekstremnim korekcijama pa im estetska hirurgija donese olakšanje ali na kratak rok. One veoma brzo fokus prebacuju na neki drugi deo tela.

Estetskim hirurzima je to poznato i oni ne prihvataju sve želje koje takve osobe imaju. One sebe uopšte ne vide sebe u pravom svetlu. Preterano ulažu u fizički izgled, troše značajan novac na korekcije, stalno su nezadovoljne a kvalitet njihovog života je vrlo siromašan.

Njihove tegobe počinju sa iskrivljenom vizijom tela ali imaju izražen tok ka depresivnosti kao i povišen rizik za suicid pa je indikovan psihijatrijski tretman ili psihološka pomoć kako bi prihvatili realnu sliku sebe i svog tela.

Prema nekim istraživanjima, kod žena postoji - generalno - značajno nezadovoljstvo telesnim izgledom od 18. do 30. godine, a onda se ono pojačava sve do 60. godine. Muškarcima je "kritičan period od 18. do 21. godine." Dr Trninić objašnjava da je ovo problem psihološkog sazrevanja a povezan je slikom svog tela.

Važno je da pitanje "kako vidimo sebe" obradimo misaono i budemo svesni da na njega utiču i emocije. U principu, kad imamo problema, mnogo smo kritičniji u pogledu toga kako izgledamo, kakva nam je kosa, kakvo nam je lice... Zato su važni periodi stabilnosti. "Treba raditi na svojoj ravnoteži, emocionalnoj, psihološkoj - za ženu i muškarca je važnije da osećaju zadovoljstvo u onome što rade", zaključuje naša sagovornica.

Izvor: Lepa&Srećna / J. G.