Glasnogovornik generacije Marko Šelić, poznatiji pod nadimkom Marčelo, britkim umom i oštrim perom bez zadrške izražava svoje stavove. Da za sve što napiše, kaže ili otpeva ima pokriće, pokazuju brojne nagrade, kao i redovi obožavalaca, koji na promocijama po nekoliko sati čekaju da im on potpiše primerak knjige ili da se slika s njima. 

– Istinski je dragoceno i najdublje sam zahvalan kada to ima veze s poštovanjem prema delima, kad neko želi potpis otud što mu knjiga nešto znači ili pak fotografiju zato što mu znači taj autor. I sâm imam potpisane knjige, stripove, ploče – i znače mi. Sasvim drugačije doživljavam ljude koji se dive tek nečijoj „poznatosti” kao takvoj, te lajkovima na društvenim mrežama kad okače fotografiju s tom osobom. 

Knjiga Higijena nesećanja dobila je sjajne kritike. Može li ona da se razume ako se ne pročita prvi deo Rubikova stolica?

– Verujem da se može čitati i zasebno, uz malo pomniju pažnju. Možda će nekim čitaocima biti zanimljivo i da naknadno pročitaju prvu knjigu i upotpune sliku. No, doživljaj je svakako najkompletniji kada se čita redom.  

Da li likove iz svoje knjige možete prepoznati u ljudima koje srećete?

– Budući da je radnja smeštena u aktuelno „ovde i sad”, to je sasvim izvesno, čak i tamo gde je prepoznavanje gorko. Reč je o razočaranim ljudima koji se upinju da nanovo osmislotvore svoje živote. Što im nije lako, jer se ne teše demagogijama i moral im nije elastičan.

Verujete li da sami imamo dovoljno snage da se obračunamo s prošlošću? 

– Imali ili nemali, drugog načina zasigurno nema – nije da neko drugi može ljubazno da nas odmeni u tom poslu. Higijena nesećanja na duže staze nipošto nije zdrava.

Kako u ovom vremenu možemo sačuvati dušu i izbeći iskušenja s kojima se svakodnevno susrećemo? 

– Ne možemo izbeći nikako, život nije stakleno zvono, i sva je sreća što je tako, jer bi inače bilo prokleto dosadno. Čuvanje duše za mene znači ne gurati je u kompromise. A ovo je, čini mi se, zemlja „kompromiskuiteta”. Nema mnogo priče o duši u dolini cinizma.

Rade Šerbedžija je jednom rekao kakomladim ljudima ne treba ništa objašnjavati jer će svoju istinu pronaći sami kroz život, muziku, književnost i seks. U kojoj meri ste saglasni s njim?

– U najvećoj zamislivoj. S tim što je ovde život sveden na životarenje u stvarnosti i iživljavanje na društvenim mrežama, muzika na saundtrek iz pakla, dok prava književnost zanima samo maleni kružok ljudi. Avaj, seksa ima obilato, naročito onog, u narodu poznatog pod šifrom „u zdrav mozak”. Ko bi sumnjao u berićetnu budućnost?! 

Šta mislite, čega se današnja generacija mladih između 20 i 30 godina najviše plaši, a od čega i sami zazirete?

– Kičme. Stava. Principa. Zato što vide kako prolazi svako ko to iole ima. Ja pak zazirem od onih koji to nemaju. Ne vidim kako neka osoba može biti istinski lepa i srećna bez toga. Tačnije, mnogi ostvaruju životnu sreću baš tako – ali s lepotom je malo komplikovanije. Prazno nije lepo, koliko god bilo u oku ugodnom celofanu.

Mnogi iz te generacije otišli su iz zemlje jer „nemaju snage da ispravljaju krive Drine”. Vi ste, naprotiv, rekli da nikada ne biste napustili Srbiju. Je li to osećaj da ste puni snage, inat ili iz vas progovara patriota?

– Za Jovana Steriju Popovića neko jednom reče kako reaguje iz položaja „uvređenog patriote”. A Ivo Andrić je jednom prijatelju napisao ovakvu posvetu: „Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo”. 

PROČITAJTE JOŠ: ANTONIO BANDERAS: 20 godina zavođenja

Da li imate potrebu da kroz pesme, prozu, kolumne i stripove očistite društveni talog ili jednostavno prenosite sopstveni utisak o svetu?

– Angažovano stvaralaštvo svakako pokušava da bude društveni korektiv. Ali iza toga uvek stoji vrlo lična potreba da se ne ćuti na nepravdu. Na širem planu, pisanje je uvek i pokušaj autoartikulacije i pokušaj komuniciranja sa svetom.

Izuzetno ste kreativni i angažovani. Omogućava li vam to da normalno živite u finansijskom smislu?

– Nekad da, nekad i ne. Nema kuknjave, to je cena kada radiš samo ono što voliš i samo onako kako misliš da treba. Radim najviše što mogu i najbolje što mogu. I nije da se hranim pomoću fotosinteze, ali sam daleko zainteresovaniji za kreativne domete nego za finansije. Onaj ko se time opsesivno bavi, malo je više ekonomista, a malo manje stvaralac.

Pored sveg vašeg angažovanja, stižete li da se posvetite privatnom životu? Kako izgleda odmor po vašoj meri?

– Toga mora biti, nikakva postignuća ne znače ama baš ništa ako prestaneš da budeš osoba. Najviše me opušta vreme provedeno s bližnjima ili čitanje uz finu muziku s gramofona. Ako se sve to dešava na plaži (minus gramofon, je li), ništa lepše.

Tekst: Suzana Obradović

Izvor: Lepa i Srećna