Direktorka Muzeja grada Beograda Jelena Medaković vizuelna je umetnica, stvaralac i borac za unapređenje struke i muzejske prakse.

Po završetku srednje dizajnerske škole diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, školovala se na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu.

Iza sebe ima dva mandata na čelu Škole za dizajn, predsednica je Zajednice umetničkih škola Srbije, kao i Mreže umetničkih škola Centralne Evrope.

Autorka je velikog broja javnih i rezidencijalnih objekata širom naše zemlje, u Sloveniji, Crnoj Gori i Grčkoj, ali i mnogih umetničkih izložbi i sajamskih postavki kod nas i u inostranstvu.

Dobitnica je više nagrada iz oblasti dizajna, a kao art direktor dugi niz godina angažovana je u prestižnim francuskim dizajnerskim i modnim kućama. Svoje bogato iskustvo sada primenjuje na čelu Muzeja grada.

Šta smatrate svojim najvećim poduhvatom u Muzeju?

Velika je čast i izazov biti na čelu ove prestižne ustanove. Posle 130 godina postojanja i sa oko 170.000 artefakata u zbirkama, Muzej još uvek nema stalnu postavku. Iako je kompleksnog tipa jer u svom sastavu ima trinaest objekata, najvažniji muzej u Beogradu tek sada dobija adekvatan prostor za stalnu postavku.

To je izazov s kojim su se suočavale generacije zaposlenih i svi prethodni direktori. Sada smo na najboljem putu da prevaziđemo tu situaciju i to će svakako biti moj najveći poduhvat. Mandat sam počela na najlepši način, gotovim idejnim rešenjem za zgradu u Resavskoj, koja će biti sedište Muzeja, i pripremnim radovima koji upravo teku.

Nastojanje gradske uprave da se situacija s Muzejom reši rezultiraće najvećim i najbolje opremljenim muzejskim prostorom u ovom delu sveta.

Po čemu se Muzej grada Beograda razlikuje od ostalih?

Njegova specifičnost je upravo u činjenici da i pored trinaest muzeja u svom sastavu, tek sada dobija adekvatno opremljen prostor za stalnu postavku.

Muzej koji me je intrigirao kao umetnicu i kao građanku, s depoima pod velom tajne koji su građanima bili nedostupni više od jednog veka, sada se otvara za javnost...

Specifičnost je i u njegovoj kompleksnosti, jer prati istoriju grada i sve aspekte društva od praistorije do današnjih dana. To je muzej kome su mnogi umetnici i viđeni Beograđani poklonili svoje legate, koji je svedok svih aspekata života u našoj prestonici od neolita do danas.

U čemu se ogleda njegov interkulturalni i internacionalni karakter?

Jezik umetnosti je internacionalan i interkulturalan, nema prepreka jer svi dobro razumeju taj govor.

Muzeji su najbolja mesta za susrete svih ljubitelja umetnosti, samih umetnika ili onih koji će to možda jednog dana biti. Na nama zaposlenima u muzejima je da organizaciono podržimo umetnike i događaje, i pružimo im inspirativan ambijent za kreaciju, susrete i interakciju s publikom. Ljubitelji umetnosti, a pogotovu umetnici, jesu nomadi, građani sveta.

Dobra atmosfera može sve njih da okupi, tako da ne postoje beznačajni prostori ili neki manje vredni pažnje. Kreativna scena je vibrantana, i s dobrim izložbenim prostorom koji ćemo dobiti, postaćemo nezaobilazno mesto za okupljanje vodećih svetskih imena.

Namerno ne kažem umetnička scena, zato što više nije reč samo o umetnosti, nego o šire shvaćenoj kreativnosti.

Da li smatrate da je ženama na rukovodećim pozicijama u našoj zemlji teže nego njihovim muškim kolegama?

Iako sam već dugo na pozicijama za koje se pretpostavlja da su možda više muške, nikada nisam imala poteškoća u tom smislu. Međutim, sama sam se našla u situaciji da uskladim lične i profesionalne obaveze, i možda je to nešto veći izazov za ženu...

Ipak, naše društvo nije muško društvo i mislim da svaka žena može da ispuni sve svoje profesionalne ambicije. Nikada nisam delila ljude prema polu, jednostavno, ili su dobre, požrtvovane kolege ili to nisu, bez obzira na to kog su pola.

Kako ste vi uspeli da uskladite posao i porodicu?

Dora, Dea i Daria, moje tri ćerke mogu posvedočiti da je moguće imati mamu koja radi odgovoran posao, ali je istovremeno i mama koja ispunjava svoje porodične i kućne obaveze. Bez straha za karijeru, svaka mlada žena treba da se ostvari i kao majka.

Neke stvari priroda je uredila tako da ih znamo i obavljamo bez mnogo prethodnog iskustva ili velikog napora. Mislim da je sa formiranjem porodice to baš tako.

Šta za vas znači biti uspešan?

Mada postoje neki društveni parametri o tome šta znači biti uspešan, za mene je to oduvek bila lična mera. U mom slučaju to je svakako balans između privatnog i poslovnog života.

Osećaj da sam dala svoj maksimum, da sam uložila sve što je u mojoj moći, da je nekome važno to što radim, da sam široj zajednici od koristi... Ako imate sreće da društvo zapazi ono što radite, onda je to dobra stvar, ali ako i niste na istoj talasnoj dužini sa ostatkom sveta, važan je lični osećaj tog truda.

Za mene je bilo važno da ostanem usredsređena i da me razne situacije ne skrenu s puta. Uvek sam išla napred. Moji ciljevi se nisu menjali od ranih srednjo­školskih dana i čini mi se da idem k njima baš onako kako sam to nekada maglovito zamišljala.

Kako će se kod nas zbližiti muzeji i publika?

– Muzeji i publika su neodvojivi. Muzej bez publike, to je prazna ljuštura, kao čovek bez kulturnih sadržaja. To što su naši muzeji dugo bili zatvoreni, mada su kustosi, konzervatori i svi zaposleni sve vreme radili, udaljilo je građane i odviklo ih od poseta muzejima.

Sada se ta situacija menja – nakon ponovnog otvaranja naša dva velika muzeja, pripremamo otvaranje Zavičajnog muzeja u Zemunu, a zatim ćemo otvoriti i ostale, poput MuzejaTome Rosandića.

Nadam se i potpunoj promeni estetike arheološkog nalazišta u Vinči… Pionirski poduhvat je organizovati muzeje na moderan način, vizuelno i tehnološki blizak novim generacijama.

Interaktivnost se podrzumeva jer muzeji više nisu samo izložena dela na zidovima, sada su to kompletni sadržaji, gde učite, stvarate, kreirate, zabavljate se, kupujete, provodite slobodno vreme...

Muzeji su glavni pokretači zdravih građanskih navika. Otvoreni, na prihvatljiv način oblikovani i organizovani za mlade generacije, muzeji garantuju i da će biti manje mladih ljudi koji će se baviti lošim, ispraznim sadržajima, na šta se svi stalno žalimo.

Izvor: Lepa&Srećna