Radnja romana prati hroniku porodice Maksimović, koja počinje u Trebinju, ali istovremeno i porodičnu sagu porodice Teodopulos koja počinje u Kastoriji u Grčkoj – obe će se završiti u Beogradu.

Vidosava Dragutinović je rođena jedne jezive, hladne, kišne noći kada se prst pred okom nije video od silnih vodenih perli koje su se u grozdovima strovaljivale na zemlju zasipajući dunđersko selo Kalna u Crnoj travi, udaljeno od Peći isto toliko koliko i od Stambola.

Kiša je bila toliko snažna i padala je već trideset dana tako jako da su se podlokali i znalački napravljeni temelji kuća koje se, potom, zaljuljaše i zamalo ne zaploviše selom a porođajni krici njene majke Jordanke se od tolike buke vodene stihije nisu jasno čuli ni u sobi u kojoj je porodilja, puna tri sata, ležala na prljavom, oznojenom čaršavu a kamoli u komšijskoj kući. Kako bi već bio red.

Babica koja ju je porađala, Bugarka rođena u Kalni koja nije znala ni reč srpskog, dok su svi Srbi iz sela govorili bugarski tečno kao srpski i to ne mešajući slične reči već ih odvajavši u ustima kao kada se zubima i jezikom čisti trešnja od koštice, progovori prvi i poslednji put na jeziku koji, u stvari, nije ni poznavala: „Za ovo dete niko nej’ da čuje dalje od ovu sobu a kam’li da ga pogle’a!“

Krstiše je, čim prestade kiša dvadeset dana kasnije, kao Vidosavu, jer je noć njenog rođenja bila slepa više zbog kiše nego zbog mraka pa da joj ne ureknu videlo za života. Tako su Dragutin i Jordanka Dragutinović dobili treće dete a svoje prvo žensko, taman da se kao teška sirotinja ne uplaše propasti porodice kojoj će nedostajati muške ruke ali, istovremeno, ne toliko da bi se posebno obradovali.

PageBreakSvi su oni bili dunđeri ali je - iako je tursko značenje te reči upućivalo isključivo na stolarsku veštinu - na njihovom jeziku taj zanat objedinjavao zidarsku, stolarsku, ciglarsku i klesarsku umešnost koje, ujedinjene, značiše jednostavno da umeju da grade kuće.

Dunđeri su bila i musava Vidosavina maloletna braća Stevan i Dragan pa tako i majka Jordanka koja je mešala slamu, ilovaču i glinu i pekla je kao što se peku hlebovi ali da bi narasle tuđe kuće a ne njihovi stomaci. Čitavo selo i čitava dolina se bavila isključivo zidanjem tuđih kuća dok su njihove rođene često propadale zbog nemara, jer ko bi u ruke uzeo mistriju i malter kada se vrati posle višemesečne pečalbe pa da opravi svoje?

Te pečalbe su sezale ponekad do Bugarske a ponekad i do Grčke. Tuđe kuće su, pak, pravili kao da su njihove i kao da treba da traju stotinu godina dok za svoje nisu imali ni vremena, volje i novca jer sve što se u pečalbi zaradi odmah se pojede pa su torbe uvek bile više prazne nego pune.

Hleb bi im dolazio nekako crvenkast, kao da je i on od ilovače napravljen jer su ga pekli u istoj peći sa crepovima i ciglama, ali oni to nisu mogli znati jer je svetlo u kući uvek bilo prigušeno zbog štednje ali i zato što su ruke kojima su se držali za kriške bile crvene od zemlje i cigle. Kao da ljutim paprikama pridržavaju parčad a ne prstima od ljudskog mesa i kostiju.

Vidosava je oštro videla i čula ali nju kao da niko nije mogo čuti, kao da joj je glas izgubio snagu i pre nego što ga je osvojila, valjda usled huka onolike vode, kao pred potop, u trenu njenog rođenja. Bila je skromna i tiha i biće takva sve dok jednom prilikom, kada joj bude bilo petnaest godina s roditeljima, braćom i još nekoliko Kalničkih porodica ne pođe na veliku mobu u jedno selo na pašnjacima pokraj Dimitrovgrada.

PageBreakTamo su Bugari odjednom podizali čitavo selo na ruševinama njihove davno ugasle nastambe, pričalo se još iz vremena Ugarskog carstva, ko zna kada i zašto napuštene. U tom avetinjskom - bivšem selu u kome je trava davno prekrila nekadašnje kuće koje su, kako koja i u kom stanju, povremeno služile kao bačije čobanima - u nešto boljem stanju jedino se prepoznavala crkva ko bi znao kog pravoslavnog reda (srpskog, grčkog ili bugarskog) te ju je valjalo opraviti, vratiti joj kupolu i pronaći bugarskog popa.

Tako Dragutinovići, zajedno s ostalima iz Kalne, prionuše na veliki rad koji beše pogođen za mnogo veće novce nego što su isprva mislili.
Živeli su, s prekidima za vreme velikih snegova, gotovo dve godine na goloj zemlji kao članovi nekog čudnog putujućeg cirkusa, stvorivši pod vedrim nebom peć za pečenje cigle i hleba, malu kapelicu od gomile već pečenih cigala (jer im Bugari za potrebe službe nisu dozvolili da koriste već postojeće zidine ugašene crkve) i, pored svega toga, podigavši brdo šatora pod kojima se odmaralo, jelo i odrastalo a povremeno i spavalo.

Zajedno s drugim crnotravskim ženama, Jordanka i Vidosava su bile određene za odvajanje i pečenje zidarske građe i devojčica je više ćuteći nego što to dan može da podnese, radila dan i noć.
Pred sam kraj, pošto je selo već izniklo na novcu jednog bugarskog arbaba, vlasnika stotinak sela i tri puta toliko stada ovaca na Staroj planini, i pošto se i iz daleka moglo videti naročito pri snažnoj mesečini (jer su kuće građene po crnotravski, tako da se bolje vide noću nego kad upekne sunce), na red dođe i opravka crkve posvećene Svetoj Sofiji za koju već beše određen sveštenik, neki Jovan Dančev.

Radili su Dragutinovići na crkvi u kojoj se nisu smeli ni pomoliti i dan a ponekad i noć, jer se vreme dolaska pastirskih porodica približavalo, pazeći samo da ne zagaze radom u crveno slovo ili sedmi dan, nedelju.

PageBreakJedne izuzetno vedre i baš zbog toga za takav posao pogodne letnje večeri, dok su na novopodignutoj, pocinkovanoj kupoli bila Vidosavina braća a otac Dragutin na skeli već gletovao zidove, devojčici upade u zadatak da iznutra gleda pravo u nebo ka Pantokratoru a zapravo ka braći Stevanu i Draganu, pazeći da, dok postavljaju i oziđuju kupolu, neki zračak mesečine ili zvezda ne prodru u potpuni mrak koji beše neophodan za svetlost sveća i držanje službe.

Tako ih je ona, inače tankog glasa pa se stoga derući iz petnih žila, opominjala gde i kako treba rupu zapušiti ili ciglu doterati. U jednom momentu, braća dovršiše posao, moralo je to biti iza ponoći kada se ni sova više ne čuje a sitne poljske životinje beže u rupe i podzemne lavirinte a Vidosava ostade u potpunom mraku.

Do nozdrva joj dopre neki pogan miris potpunog mraka i devojčica oseti kako je nešto za vrat hvata i guši od tolike tmine koju niko nije mogao narušiti, činilo joj se, ni svećom ni fenjerom. Tako najednom, dok se borila s nevidljivom i mračnom nemani od čijeg zagrljaja joj najzad i potpuno ponestaše dah, pod od trulih dasaka pređašnje crkve popusti taman toliko da kroz jedan procep Vidosava upadne u rupu, kasnije će se ispostaviti kriptu nekadašnjeg hrama.

Dočekala se na blatnjavu i mekanu površinu ali čim otvori oči ona shvati da je, van svake smislene mogućnosti, mrak postao jos gušći i još tamniji a njegov miris još otrovniji. Još uvek u šoku, pipajući po mraku a po svojoj prirodi slaboglasna i tiha, Vidosava poče prstima da nailazi na blatom umrljane kosti i ko zna čije (jer čija je crkva to uopšte bila?) lobanje, vrisnuvši što je glasnije mogla u tom mraku, gušćem nego đavolji kačamak.

PageBreakNastavi Vidosava da viče, glas joj se uznosio kao da je to bila glasina nekog muškarca, orijaša, ali po prvi put na mešavini bugarskog, srpskog i cincarskog - a ovaj poslednji jezik je samo čula dva puta u životu (te nije znala ni da se razlikuje od grčkog, koji je čula tek jedared) - da psuje roditelje, moli i bogoradi Tvorca pa onda psuje Tvorca a preklinje braću i roditelje. Na kraju su je čuli napolju jer mrakom zvuk brže putuje.

Na posletku poče svetlost da dopire u grobnicu u kojoj se devojčica našla, obijaše Dragutinovići koliko brzo su mogli daščani pod i na kraju je izvukoše. Ali to više ne beše njihova Vidosava Dragutinović.
Ne samo da se njen govor zauvek promenio i da će do kraja života govoriti na toj mešavini balkanskih jezika, samo njoj zaista razumljivoj, već se - a to su po sledećem danu na žarkom suncu svi Crnotravci jasno mogli videti -  promenio i njen izgled.

Bila je to Vidosava ali ni nalik na prethodnu, prilično neuglednu devojku. Ova Vidosava je bila svetlije puti, pravilnog nosa, glatke, svetlucajuće a opet crne kose, nežnih ruku i nabujalih nedara. Kao da je tih par minuta koje je provela u kripti među bivšim životima smrt poželela da je ulepša a sam mrak to učinio po nalogu smrti. Tako Vidosava postade glasna, sagovornicima ne baš toliko nerazumljiva ali lepša nego ikada ranije. Smrt i mrak je nekako zadevojčiše na pravilan i bujan način.