Momčilo Petrović je bio urednik i glavni urednik u nekoliko listova, izveštavao s ratišta na prostoru SFRJ i s Kosova i napisao nekoliko knjiga, od kojih je poslednju, Gavrilo Princip: Besmrtna mladost, objavila izdavačka kuća Adria Media. Bio je na jedan dan i prosjak ispred manastira, ali i „muž na iznajmljivanje“ jer, kako kaže, sve je morao da isproba na svojoj koži 

"Ako već čitaoce o nečemu treba da obavestim, onda to moram da vidim svojim očima. Nema druge!"

Za reprotaže i priče dobijao je nagrade Udruženja novinara. Rođen je 1959. godine, bio je u braku s novinarkom Vericom Lazović Petrović, koja je umrla 2004. godine, i od tada se sam brine o dve ćerke. 

" Kad smo ostali sami, mlađa još nije bila napunila devet godina, a starija  je imala 14 i po. Najvažnije je bilo da se ne raspadnemo kao porodica, a najteže je bilo – sve, posebno bolesti, one dečje, koje u drugačijim okolnostima ne bih ni primetio: temperature, infekcija nekakvom bakterijom zbog koje je jedna ćerka bila u bolnici, pa operacija zuba... I danas se zaledim kad se toga setim! „Najlepše“ nije bilo ništa. Tek sada mogu da kažem da je dobro to što su izrasle u lepe i dobre devojke."

Moca, kako ga prijatelji i saradnici zovu, priznaje sa žaljenjem da mu nije uvek uspevalo da stres s posla ne donese kući. Naprotiv, tenzija u redakciji samo je pojačavala napetosti koju je stvarao u domu. 

"Bio sam veoma uplašen situacijom u kojoj sam se našao i nisam najbolje umeo da se nosim s tim... Ali kad govorimo o poslu i kući, kada sam posle urednikovanja opet postao „samo“ novinar, to mi je omogućilo da svakog dana ćerke ispratim u školu, da im skuvam ručak i da budem tu kad odu na spavanje. Osim prve godine posle ženine smrti, kada mi je u kući pomagala jedna devojka, sve ostalo vreme snalazili smo se sami nas troje.", iskren je naš sagovornik.

Inače, Moca kućne poslove ne smatra „ženskim“ i ponosno priča kolegama o kolačima koje pravi i kuvanju uopšte. Iako su ćerke odrasle, i dalje je tata-domaćica – kuva, sprema, pegla, bdije, spreman je da sasluša, posavetuje ako zatreba, mada mu se čini da ih nešto od toga što radi pomalo nervira.

Na sledećoj strani pročitajte kako se Moca snalazi u kuućnim poslovima i još zanimljivosti iz života.PageBreak

"Sada bolje shvatam samohrane majke, očeve sigurno, ali svakako bolje razumem svoje roditelje! Tek sada, kad imam više od pedeset godina, svestan sam kakve sam im muke zadavao i zašto su radili za mene to što su radili! Oni, nažalost, nisu živi i to ne mogu da im kažem, a čuvam se da pred ćerkama izgovorim onu rečenicu: Videćete vi kad mene ne bude bilo... Znam da će kad-tad i one shvatiti mene, pa se više ne nerviram zbog nekih naših nesuglasica. Ali da se vratim na vaše pitanje o razumevanju žena. Ja, dakle, živim s dve svojeglave devojke i moje mentalno stanje opisano je jednom jedinom rečju: vrtoglavica!", tvrdi Moca.

Ćerke baš i ne vole kad ih tata pominje u svojim tekstovima. Poslednje četiri godine pisao je kolumnu o njihovom odrastanju, pa se dešavalo da im prilaze komšije ili drugarice u školi i komentarišu te članke. Problem bi nastao kada bi nekad, zbog efekta, dozvoljavao sebi pesničku slobodu i preuveličao neke njihove osobine, pa su to posle morale da objašnjavaju...

"Desilo se tako pre dve nedelje, posle intervjua u Kuriru povodom knjige o Gavrilu Peincipu, da je drugarica moje starije ćerke povezala nju s kolumnom koju je volela da čita. Zacenila se ta drugarica od smeha: „A ti si ta kojoj tata pravi kolače, a onda ih nosiš kod dečka i kažeš da si ih lično pekla!“. Zato ne smem ništa više da kažem o njima sem da je starija izabrala profesiju u kojoj je pisanje važna stavka, a mlađa je upisala studije društvenih nauka.", objašnjava Momčilo.

U "Pismima mladom novinaru" Moca ističe da postoje dve vrste reprotaža – one koje se same pišu i one oko kojih moraš da se pomučiš. A kojih je u njegovoj karijeri bilo više?

"Ovih drugih, svakako, oko kojih se mučiš. Ali su one prve bile bolje. Ćitaoci to odlično osećaju. Ima jedno iskustveno pravilo: najčitanije su reportaže tokom čijeg pisanja sam i sam plakao. Imam tri-četiri takve...", iskren je naš sagovornik.

"Inspiracija za moju poslednju knjigu bio je Sarajevski atentat, kao događaj koji je pretohodio Velikom ratu, kako je u svoje vreme nazivan jer je u njemu 15 miliona ljudi poginulo, a 20 miliona ranjeno... Tema je ozbiljna i velika. O Principu su pisali istoričari i političari iz celog sveta: Englezi, Amerikanci, Nemci, potežu se se carevi i kraljevi, državne granice, politički odnosi i geostrateški interesi... A nikog ili gotovo nikog ne zanima šta je bilo u glavama i dušama tih mladih ljudi. Zamislite samo Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića i Trifka Grabeža, trojku koja je sve organizovala...

Zamislite njihove misli i osećanja dva meseca pre atentata! Oni su iskreno i čvrsto odlučili da izvrše samoubistvo pošto ubiju Ferdinanda i živeli sa svešću da su im to poslednji dani! Mislim da je ključni momenat za moju odluku da se prihvatim pisanja ovog romana bio onaj kad sam pročitao da je Čabrinović, koji je na Ferdinanda bacio bombu, ujutru na dan atentata, pošto se pozdravio sa sestrom, otrčao u šupu i tamo plakao desetak minuta!", završava Momčilo.

Tekst: Marija Jakob