"Zovem se Sofija. Sa 13 godina ostala sam bez doma. Sa dvadeset i kusur bez iluzija, bez sigurnosti i bez osećaja da vredim. Tugu sam utapala u hrani, došla sam do 152 kilograma. Danas imam 81 kilogram manje, ali to je najmanja promena koja mi se dogodila. Prvi put u životu osećam da sam živa. Ne da preživljavam. Ne da se skrivam. Nego da stvarno postojim – i to baš onako kako sam oduvek želela."
Ovo nije priča o kilogramima.
Ovo je priča o detetu koje nikada nije imalo prostor da bude dete.
O devojčici koja je prerano naučila da ćuti.
I o devojci koja je iz tog ćutanja izašla jača nego ikad.
Postoje osobe koje ne pamte detinjstvo po igri, već po konfuziji. Po osećaju da su višak. Da smetaju. Da su krive, čak i kada ništa nisu uradile. Sofija Damljanović iz Beograda je jedna od njih. Ona je nova heroina serijala "Hrabrija nego juče", a sigurni smo da će se zbog njene ispovesti mnogi zapitati.
Ko je Sofija?
Roditelji su joj se razveli kada je imala šest godina. Pre tog trenutka – sećanja su maglovita. Posle njega, život se pretvorio u stalnu napetost, u prostor bez sigurnosti. Dok su se odrasli bavili sobom, jedno dete je ostalo da se samo snađe sa emocijama koje nije umelo ni da imenuje.
"Nisam sigurna šta znači detinjstvo... Pre razvoda roditelja, nisam imala neka sećanja, a posle toga su, nažalost, oboje bili preokupirani razvodom i svađama. Tada su već krenula neka ozbiljnija osećanja i konfuzija za jedno malo dete, nesigurnost i slično", započela je Sofija.
Njena majka se zatim ponovo udala, a u kući sa njom i očuhom, Sofija nije bila dete koje se uči, već dete koje se krivi. Svaka greška bila je dokaz protiv nje. Reči su bile teške, ponižavajuće, ponavljane toliko često da su postale istina u njenoj glavi. Najviše su je lomili napadi na njen izgled. Dijete su počele prerano. Kontrola tela pre nego što je naučila da voli sebe.
"Zbog svega toga ja sam se osećala usamljeno, poniženo, nepoštovano, nebitno i smatrala sam da ne vredim jer sam samo to i mogla da čujem. Ono što ponajviše pamtim jeste tortura oko mog fizičkog izgleda jer majki nikada nije bilo dovoljno… Vodila me je kod nitricionista čak i kada nije bilo potrebe za time, prolazila sam kroz dijete i režime već od desete godine. Užasna slika o samoj sebi počela je tada najviše da me muči. Osećala sam se kao da ne smem da osećam sva ta osećanja.. Jer kad sam pričala istinu i kada nisam - nije se uvažavalo niti saslušalo kako treba samim tim sam razvila ozbiljan problem kada je u pitanju priča i prihvatanje osećanja koje imam u sebi."
A onda dolazi dan koji menja sve.
Ostavljena pored puta
Imala je 13 godina kada su je iselili iz kuće. Nisu je izbacili uz viku. Bilo je tiše od toga. Odvezli su je do zgrade njenog oca, tada podstanara, bez stabilnosti, bez plana. Ostavili je pored puta sa kutijom knjiga, rancem i gitarom.
"Mogla sam ja tada da odaberem, tačnije da nagovorim majku i njenog muža da ostanem kod njih, ali sam znala da to ne bi bilo dobro - moje slabo psihičko stanje bi preovladalo i bila bi to za mene sigurna smrt jer ne bih mogla da izdržim tu samoću i odbačenost", rekla nam je Sofija, a onda objasnila kako su ti momenti izgledali:
"Odvezli su me kolima kod oca koji je u tom momentu bio podstanar, nije imao stabilna primanja a tek nije znao kako da postupa sa tinejdžerkom koja je na ivici pucanja. Ostavili su me 100 metara od njegove zgrade sa kutijom sa knjigama za školu, rancem i torbom sa gitarom - to je bio ceo moj život. Uz to sam dobila i reči: ‘Nemoj da ga zoveš da dođe po tebe dok mi ne odemo’, jer nisu želeli da imaju kontakt sa njim. Ocu je trebalo par minuta da dođe do mene nakon njihovog odlaska i tih par minuta, na ivičnjaku, sama, su mi trajali kao godine. Moram reći da je otac rekao da za svojih 55 godina nije video potresniju scenu nego tu - njegovu najmlađu ćerku pored puta, ostavljenu kao da ni trunku ne vredi... A to je upravo i ono što sam ja osećala."
Bol i pojava anksioznosti
Strah je bio jači od svega. Ne strah od bola – već od nepoznatog. Od toga šta sada. Kako dalje. Gde pripada.
"Intenzitet osećanja koji su pravili vrtloge u celom mom telu i dan danas ne mogu da opišem ali najviše - strah. Strah od nepoznatog, strah od SVEGA... Nisam znala šta će biti sa mnom, nisam ni slutila. Otac je u duši dobar ali prosto dugo nije živeo sa detetom. Mučila su me pitanja kako ću ja, kako ću u školu, nemam odeću, otac nema novca toliko, u drugom sam delu grada... Anksioznost je počela prva da izbija na površinu."
Otac je dao sve što je imao – iako ni sam nije znao kako da pomogne detetu koje je godinama učilo da potiskuje. Sve ono što je Sofija gutala, počelo je da izlazi. Emocije bez filtera. Telo bez odbrane. Hrana je tada postala jedino mesto tišine.
"Tata je veliku muku mučio sa mnom jer su ubrzo sva osećanja koja sam godinama ‘gutala’ krenula da isplivavaju. Tada počinju napadi panike kako kod kuće, tako i u školi ili na ulici, napadi besa, svakodnevni pokušaji samoubistva zbog čega je on stalno jurio kući sa posla... Samopovređivanje, posećivanje psihijatara i psihologa, razni lekovi... Emotivno sam se prejedala i u tih prvih godinu dana sam se ugojila 65 kilograma! Našla sam utehu u hrani i nisam pričala o osećanjima. Ne krivim oca što mi je to dopustio, jer bio je svestan cele psihičke torture koju sam preživljavala 4 godine, najviše od strane majkinog muža, ali i od nje. Znao je da ću kad-tad da krenem na bolje. Zbog toga ću mu zauvek biti zahvalna. Zbog toga što je verovao u mene, a ne u ono što su od mene napravili."
Glasno govorila a vrištala za pomoć
Sofija se nikada nije sramila da svoju priču ispriča pred drugima, a kako kaže, dok ju je tako "lako" pričala, zapravo je vrištala za pomoć u sebi. U njenom duši stajala je velika bol koju nije znala da nosi sa tako malo godina.
"Najteže mi je padala tuga, ali tuga za onim što zapravo nikad nisam imala, a to je ljubav i briga majke i porodice. I tu bol sam nosila do skoro, dok nisam shvatila da patim za nečim što ne postoji (u mom slučaju). Osećala sam se i odbačeno jer kasnije, gledajući majku i njenog muža sa svojim detetom i mojom sestrom kao idealnu i srećnu porodicu, bilo je teško. Ali pomogla mi je činjenica da znam šta se zapravo dešava iza zatvorenih vrata, da je prepuno svađa i drugih toksičnih događaja. To mi je pomoglo u smislu da sam dobila jasnije viđenje onoga što ne želim da budem."
Kada je počela da živi sa ocem, dani su ličili jedan na drugi. Ležanje. Jedenje. Suze. Krivica. Napadi panike. Pa opet hrana. Krug iz kog nije znala kako da izađe. Kilogrami su se nizali, ali ono što je raslo brže od tela bio je osećaj bezvrednosti.
Njen svakodnevni život u tim danima izgledao je mučno, iako ona toga nije bila svesna već je u hrani nalazila beg.
"Bilo je momenata kada sam unosila 7.000-8.000 kalorija dnevno. Jela sam ceo hleb po obroku, plus uz to šta god da nađem, ali previše svega. Između obroka jela sam slatkiše i pila sokove. Mislim da sam više jela nego što sam disala. Onda mi bude loše, pa se osećam odvratno, pa se konstatno merim... Kada vidim da brojke idu na gore, počnem da plačem, čak sam se više puta i samopovređivala. Onda se setim svega kroz šta sam prošla, pa dobijem i napad panike. U tom trenutku sam se borila za to da uništim sebe, iskreno, jer nisam videla poentu življenja."
152 kilograma kao prvi alarm
Broj na vagi koji je najviše zaboleo bio je – 152.
"Taj broj me je ubio psihički. Shvatila sam koliko sam se ugojila kada nisam mogla da zavežem pertle, a da ne ostanem bez daha. Takođe, nisam mogla da skočim više od 10 cm iznad zemlje. Međutim, tu počinje začarani krug prejedanja, izgladnjivanja, razboljevanja, samopovređivanja i ubeđivanja same sebe da nisam toliko velika. Tako bih se tešila i nastavila da bežim od svojih problema, pa u krug", objasnila nam je Sofija.
Ipak, nije ostala sama. Otac je verovao u nju i onda kada ona nije mogla. A onda je tu bila Kaća. Prijateljica. Porodica. Osoba koja je ostajala i kada je Sofija gurala sve od sebe.
"Kaća i otac su mi skretali pažnju kroz brigu o zdravlju prvenstveno. Oni su videli da je sve bilo povezano sa mojim psihičkim stanjem i da je najbitnije da radim na tome. Ali nikada nisu prebacivali, nikada me nisu vređali, nikada to nije bio neki toksičan način, za razliku od tretmana koji sam dobijala ranije", govori nam Sofija, a onda dodaje kroz kakve borbe je prolazila shvatajući da greši:
"Skinem par kilograma, osetim se bolje, a onda se opustim i ubedim sebe da sam "ispunila cilj", pa vratim sve te kilograme. Radila sam u poznatom beogradskom hotelu tada pa sam po smeni prelazila i po nekoliko kilometara, što je pomoglo da moji kilogrami počnu da spadaju. Ali to je nakon više od 6 godina toksičnog odnosa sa samom sobom. Uz to, naravno, pored oca je i moja Kaća koja zna svaku moju suzu i svaku moju muku, svaki napad panike i svaki moj bes... Njena podrška i strpljenje je ono što mi je tada pomoglo da krenem sa procesom skidanja kilograma."
Preokret posle godina bola i tuge
Promena nije došla naglo. Nije bila spektakularna. Došla je tiho. Kroz kretanje. Kroz osećaj da pripada. Kroz posao u kom se osećala vredno. Kroz dane u kojima je prvi put radila nešto za sebe, a ne protiv sebe.
Najviše je bolela – disciplina. Ne telo. Um. Učenje da se ne ide iz krajnosti u krajnost. Da se ne kažnjava. Da se ne odustaje posle greške.
"Za neke stvari je potrebno vreme, a i verujem da se sve dešava sa razlogom. Očigledno su bile potrebne godine mučenja, bežanja i svađanja sa samom sobom da bih došla do toga da počnem sebe da prihvatam. Moj otac, Kaća i ljudi sa kojima sam radila su mi pomogli da se kroz nekoliko godina osećam vredno, poštovanom, kao da sam konačno deo nečega dobrog. I onda sam došla do trenutka da sam konačno spremna da napravim promenu i skinem svo to salo koje je bilo prepuno trauma", rekla nam je Sofija, a na pitanje šta joj je bilo najteže kada je njena fizička transformacija u pitanju, rekla nam je:
"Najteže mi je padala disciplina jer sam bila naviknuta na lenjost, ne na kretanje. Ne na vođenje računa o svom telu, zdravlju, psihi... Takođe mi je bilo teško da se kontrolišem, da ne idem opet iz krajnosti u krajnost kao ranije, da se ne prejedam pa izgladnjujem... Bilo je dana i kada sam odustajala. Bilo je momenata i kada se prejedam. A onda dođe još veća griža savesti i osećaj bezvrednosti... Ali uspela sam da poverujem u to da me to ne definiše i da samo nastavim dalje sa implementacijom zdravih navika za svoj duh i telo. U svemu tome mnogo mi je pomogao i trener Nikola Orozović, neko ko u svom programu zna prave vrednosti i pruža odličan sistem podrške. On je onaj kome nije cilj da ti uzme novac, već da ti pomogne, da savet i objasni šta treba", rekla nam je Sofija.
Pogledajte kako je Sofija izgledala dok se borila sa kilogramima, strahom i tugom:
Prva haljina i ponos na svoj odraz u ogledalu
U novembru 2024. obukla je haljinu. Prvi put bez suza. Prvi put bez srama.
"Smršala sam ukupno 81 kilogram, i danas mi je teško da poverujem u to. Ono što ću zauvek pamtiti bio je novembar 2024. godine kada sam krenula na proslavu i obukla haljinu. Nikada je nisam nosila. Pre gojaznosti sam mrzela sebe zbog kompleksa koje je moja biološka porodica lečila na meni... Onda zbog gojaznosti i mržnje prema sebi. Obukla sam je i osetila sam se kao princeza. Bilo je jako emotivno jer nisam mogla da poverujem da sam to ja i da sam tako lepa. Tada sam prvi put primetila i da mogu da vidim svoje mišiće, da nisu prekriveni gomilom sala."
Taj trenutak nije bio kraj. Bio je potvrda da može.
Fizička i psihička prekretnica
Danas Sofija zna da porodica nisu nužno ljudi sa kojima si rođen, već oni sa kojima dišeš slobodno. Ne govori sa majkom. I to više ne boli kao nekad. Jer mir je postao važniji od dokaza.
Preselila se iz Beograda. Živi u Petrovcu na Mlavi. Sa Kaćom. Sa psom Frejom. Otvorile su restoran koji su simbolično nazvale "Simfonija". Sa rekom koju gleda svakog jutra.
"Sa sigurnošću mogu da kažem da je džaba i armija ljudi koji vam žele pomoći dokle god ta želja za promenom ne dođe od vas samih. Tako je bilo i kod mene. Dok ja nisam osetila da sam spremna, da želim da se borim i suočavam sa svime - nije bilo promene na bolje."
Pogledajte kako Sofija izgleda danas - bez viška kilograma, sa osmehom i samopouzdanjem:
Najveća rana
Ipak, otkrila nam je i koja je to rana koja je najduže zarastala.
"Ta patnja za nečim što zapravo nikad nisam imala. Vidim skladnu porodicu gde se oseti ljubav, ili roditelje koji uvažavaju osećanja i potrebe svog deteta i počnem da plačem. Onda sam skoro shvatila da ja to nikada nisam imala, ali ću imati onog dana kada budem imala svoju porodicu, gde neću dozvoliti da se nastavljaju generacijske traume i toksično ponašanje", rekla nam je, a onda otkrila i šta oseti sada kada pogleda svoje fotografije od ranije:
"Ponos, samopouzdanje, malo i tuge zbog svega kroz šta je mala Sofija prolazila..."
Devojci koja danas jede od tuge, Sofija poručuje tiho, ali sigurno:
"Jako bitna rečenica koja me je jedina držala dovoljno dugo dok nisam uspela da pređem preko svega je - ‘Sve se dešava sa razlogom, ne odustaj, isplati se sve!’ Takođe, znam da misliš da je nemoguće, i možda drugi ne veruju u tebe pa ni ti u samu sebe, ali počni sitno. Ne menjaj ishranu jer hoćeš samo da smršaš, promeni način života jer želiš da budeš zdrava i srećna."
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili fotografija/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
BONUS VIDEO: