Na žalost, nije retko da odnos dete-roditelj bude nedovoljno snažan - iz subjektivnih i objektivnih razloga. Česta je pojava da je jedan roditelj prezauzet i da će brigu o detetu preuzeti drugi, ili da će tu priskočiti neki srodnik, a i u školu se često pouzdamo. Međutim, dešava se da roditelji ne čuju najiskrenije i najbitnije radosti i tuge svog deteta, da s njim ne dele ni bol, ni ponos.

Ali i takav roditelj treba da nauči da bar "ugrubo" prepozna krupne izmene emocija i ponašanja svog deteta koje mogu ukazivati na različite intrapsihičke probleme, uključujući i moguće zlostavljanje.

Na šta treba da reagujete, objašnjava dr Slavica Đukić-Dejanović. Kad po prirodi veselo dete postaje apatično, kad njime dominira tuga ili kada uzdržana, povučena mlada osoba naglo postaje dinamična i ekstravertna roditelj to zaista mora i može primetiti.

Kad savestan učenik počne da zapostavlja svoje školske obaveze, kada napušta vršnjačku komunikaciju i traži ili dobija nove prijatelje, kad omiljeni hobi prestaje da bude opsesija, rečju - kad se raspoloženje i ponašanje deteta menja, roditelj treba da usredsrediti svoju psihičku energiju da sazna razloge takvih promena.

Šta roditelj može da uradi?

Roditelji treba da za izvor informacija o detetu pristojno i suptilno komuniciraju sa drugarima, vršnjacima učiteljima, komšijama, rodjacima - ne razvijajući sumnjičavost i nesigurnost. Roditelji treba da pričaju sa decom o zlostavljanju i o zlostavljačima koji mogu biti autoritativne osobe, ljudi bliski porodici i tada, dok razgovaraju, treba da uoče mimičke, psihološke i telesne reakcije svoje dece.

Bilo ko da posvećuje neobičnu pažnju, da izdvaja posebno vreme i da predstavalja sebe neobično dobrim i atraktivnim u očima deteta, treba da bude predmet analize roditelja i ozbiljne pažnje. U svemu je važno čuvati dostojanstvo sopstvenog deteta, ali se potruditi da se otkriju motivi te osobe.

Uz fizičko i seksualno zlostavljanje unutar porodica, psihičko zlostavljanje je najteže dokazivo.

"Kao psihijatar, bila sam, ne retko u prilici, da se suočim sa dramatičnim reakcijama odraslih osoba na ovu temu i kroz uobičajena pitanja svojim pacijentima 'Možete li mi reći nešto o periodu vašeg ranog detinjstva?', kao odgovor dobijala suze, jecaje i duboku tugu", piše dr Đukić-Dejanović.

To je išlo dotle da su deca čak žudela za fizičkom agresijom, jer bi tako mogla da "konkretizuju svoju muku", a ovako su smatrali da ih niko ne može razumeti.

 Izvor: Stetoskop