Poslednji dan je januara, vreme praznika i radosti iza nas... radosti... Išao mi je u susret 14. februar i zlobno mi se kezio u lice. Svi su mi se tih dana smejali. U lice, iza leđa, uz prvu jutarnju kafu, u pauzi za ručak. A možda sam se i ja od muke u jednom trenutku počela smejati samoj sebi.
Kruna, ime koje sam dobila po prabaki, trebalo je da u skladu sa značenjem odredi lagodan i lep, skoro pa savršen život. Ali život nas često demantuje. Imam trideset pet godina, supruga, dvoje divne dece, lepu karijeru. Zoran i ja smo se jedno drugom zakleli na večnu ljubav 14. februara, na Dan zaljubljenih... Ja sam izabrala datum sa uverenjem da će baš zbog te simbolike naša ljubav biti jača od svega. A trebalo je da pratim znake. Da čitam između redova.
Od kad znam za sebe, samo sam učila. Kada sam diplomirala, daleko se pročuo moj visoki prosek pa sam vrlo brzo našla posao. Nisam sebe nikad častila dolaskom kući u pet ujutru iz ludog, noćnog provoda. A morala sam. To je prokletstvo našeg Balkana - završiš školu, zaposliš se i svi, ali apsolutno svi postave ti glupo pitanje: „Kada ćeš da se udaš?”
A onda sam upoznala Zorana. Bilo je leto, uzela sam godišnji odmor i otišla u selo kod roditelja. Šetajući svojim malim rodnim gradom, naletela sam na drugaricu iz gimnazije. Dok smo pile kafu primila je SMS poruku.
„Pridružiće nam se moj bivši”, rekla je. „U prolazu je, ostali smo u dobrim odnosima, pa s vremena na vreme plačemo jedno drugome na ramenu i igramo se najboljih drugara...”
I onda je ušao on, Zoran. Visok, crne kose i jakih ruku - na nekoliko sekundi zaustavio je kazaljke moga sata. Bože, zašto sam poklekla? Zašto je nisam pitala zašto su raskinuli? Ako ga je izbacila iz svog života kao zgažen list kupusa, zašto sam ga prihvatila i od njega pokušala da napravim meni omiljeni suncokret?
Zabavljali smo se nekoliko meseci. Loše sam podnosila razdvojenost jer sam zbog posla bila vezana za Beograd a on nije imao nameru da ostavi svoj „veliki” grad i dođe meni. A onda je jednog jutra druga crta na testu trudnoće izmamila osmeh na mom licu - verovala sam da je to poslednja karika u lancu moje sreće. U avgustu iste godine dobili smo sina, tri godine kasnije i ćerku. Sećam se kako mi je jednom prilikom svekrva rekla da kad već imamo sina, nema potrebe da imamo još neko dete. To je bio prvi „šamar” koji mi je sasula u lice. Od početka sam u njenim očima bila seljančica koja pored toliko divnih, gradskih devojaka, njenom sinu nije bila „ni do kolena”. A najviše me je bolelo što su svekar i svekrva voleli samo unuka, dok je moja ćerka za njih bila skoro kao usvojena.
Dok sam ja radila kao pravnica u jednoj privatnoj firmi, Zoran je već uspešno tri godine držao butik u strogom centru grada. Imao je nekoliko drugova koji su se uvek šalili na naš račun. Kako je Zoran upecao „zlatnu ribicu” i ona mu je ispunila tri želje: da se oženi mnome, da imamo decu i da ostanemo zajedno do kraja života... do kraja života. A onda sam počela da pratim znake, da čitam između redova. Sve više je bio odsutan pod izgovorom da putuje „po robu”. Da su teška vremena i da nas taj butik izdržava. Uveče je uvek bio umoran za razmenu nežnosti ili bi dolazio posle ponoći kada smo deca i ja već bili u dubokom snu. Kada sam svoje sumnje saopštila njegovoj majci, nasmejala mi se u lice i rekla da umišljam. Jednog dana je na hitan poziv istrčao iz kuće i zaboravio telefon. Peglala sam u dnevnom boravku kada je tok mojih misli prekinuo ton poruke na njegovom telefonu. Ne razmišljajući, uzela sam ga u ruke - poruka je bila od nekoga ko se zvao „ZA TVOJE OČI”. Jednim udarcem neko je ubio leptire u mom stomaku i jedino što sam pročitala bilo je: „Kada nameravaš da joj kažeš?”
„Joj”, „njoj” - ja sam ta bezimena kojoj nešto treba da se kaže! Ni sama ne znam kako sam te večeri uspavala decu, i koliko je vreme sporo prolazilo dok se nešto iza ponoći nije pojavio na vratima.
„Stigla ti je poruka da nešto treba da mi kažeš”, rekla sam mu. „Šifra ZA TVOJE OČI.” Nemo me je pogledao. Očekivala sam da će vikati što sam mu dirala telefon, ali ne - kao da je osetio olakšanje što ja pokrećem tu temu i što će konačno da mi kaže.
„Zove se Tanja, ima devetnaest godina i... ja sam se zaljubio.”
Tu reč „zaljubio” u startu sam zanemarila.
„Ali... pa ti imaš četrdeset! Ti si dvadeset godina stariji od nje!”, vrisnula sam najglasnije što sam mogla.
„Žao mi je”, rekao je i, kao najveći bednik, samo krenuo ka ormaru. Uzeo je neke stvari i rekao da će prespavati kod druga, jer je „jutro pametnije od noći”. Zalupio je vrata za sobom i ostavio decu i mene a da se nijednom nije okrenuo, zastao... Otišao je njoj... Dvadeset jednu godinu mlađoj!
Ujutru sam obavestila svekra i svekrvu o njegovom potezu i suočila se sa optužbama da sam ja kriva jer je on „jadan” morao da nađe „nekog ko ga razume”. Plakala sam i tražila utehu, zaštitu, a moji roditelji bili su daleko u jednom divnom seocetu gde su ljudi još dobri i nebo tirkizno. Ja sam bila odjednom sama, sa dvoje dece koja ne mogu da pomognu svojoj majci, koja ne mogu ni da razumeju šta se dešava.
Prošlo je mesec dana. Budilo se proleće i pokušavalo da me miluje po licu. Rekao je da mu treba vremena da razmisli jer u igri nismo samo on, ona i ja, već su tu i deca. Sada je mislio na decu! Naizgled veliki grad bio je zapravo jedna košnica puna pčela koje su zujale o njemu kao frajeru i meni kao jadnoj i prevarenoj. Jednog jutra, na pauzi uz kafu i cigarete, moja koleginica je iz čista mira započela razgovor.
„Znaš”, rekla je, „ta mala sa kojom je Zoran... Pa, blizina ih je spojila. Njena sestra radi kod vas u butiku i eto, desilo se.”
Ono isto zubato sunce na tren prekriše crni oblaci, crni kao moja duša. Uveče mi je jedan njegov drug javio da je ona sa njim u butiku. Sačekala sam svekrvu da dođe sa posla i rekla joj da ako hoće da upozna novu snajku, krene sa mnom. Iznenadila sam se kad je pristala, pozvale smo taksi i uputile se ka centru. Kiša je lila kao iz kabla, izjurile smo iz taksija i bukvalno uletele u butik. Pored kase bili su oboje i smejali se. Iznenađena što nas vidi, gospođica mi se baci u lice:
„Šta ćeš ti ovde? Ti si mu žena ali samo na papiru! Razumeš li, samo na papiru!”
U tom trenutku, držeći veliki kišobran koji joj se cedio u ruci, moja svekrva poče da je udara po leđima.
„Zorane, vidiš li šta mi radi tvoja majka?!”, okrenula se ona njemu. „A kad si ti onomad bio kod mene na slavi, moja majka te lepo ugostila!”
Kezio nam se obema u lice i, kako kaže, bio je iznenađen što se dve žene bore za njegovu ljubav. Htela sam da mu kažem - pa ti imaš četrdeset godina, dva nejaka deteta, i ti se frajerišeš što si ti jedan a nas je dve!!! Bedniče...
Izletela sam iz butika dok su ljute kapi kiše padale na moje lice i stapale se sa suzama. Jadan je on... ali sam ja još jadnija. Što sam mu dala najlepše godine, što mu rodih dvoje divne dece. Bedna sam jer ga je moja drugarica zgazila i bacila u ljubavni kontejner a ja ga izvadila, ispeglala i rekla mu DA. Rekla sam da mraku, a ne braku...
Dve godine je prošlo od te kišne noći. Ja sam mu još žena na papiru kako me ona prejakom rečju ošinula. Deci i meni ostavio je stan, valjda u želji da se pred familijom pokaže velikodušan. I dalje je sa njom, u zanosu „velike strasti” i građenju blistave ljubavne budućnosti. Svekar i svekrva nisu malim prstom mrdnuli da mi olakšaju teške dane i duge noći kroz koje sam prolazila sama. Tražili su svaki slobodan trenutak da mi dodaju so na ranu i podsete da selo nije izašlo iz mene i da se u njega vratim. I bili su u pravu. Nije selo izašlo iz mene i mog srca, niti će ikada. Tamo su ljudi bolji i sunce jače greje.
Pokrenula sam brakorazvodnu parnicu, spakovala stvari i decu i čekala zvuk sirene starog očevog automobila. Zaključala sam vrata, ključ ostavila ispod praga i sa jednom kutijom uputila se ka kraju ulice. U njoj su bili pokloni za rođendane i godišnjice, burma, dres njegovog omiljenog kluba koji sam mu kupila i uramljena slika sa venčanja. Bacila sam kutiju u kontejner kao da bacam njega. Baš kao što mi ga je onog dana drugarica dala tako ga danas ja predajem toj novoj ženi. Možda se kod nje - i zadrži.
Marta Mandić
Još uvek nema komentara - sjajna prilika da pokreneš diskusiju.