Obična zeba ili cikavac, zelentarka, severna zeba i štiglic veoma cene obližnje izvore hrane - sasvim prirodna okruženja u vidu vrtova bogatih drvećem i žbunjem. Stoga su česti gosti takvih zimskih prirodnih atrakcija - oni oživljavaju ogolele grane, snegom prekrivene leje s perenama i na kraju kućice za ptice gde je hrana.  

Štiglic je pravo šareno biće, koje sa svojom crveno-crno-belom glavicom deluje egzotično tokom januarskih dana. Sasvim vispreno ume da sleti na mahunu sa semenom čička, gde dugim špicastim kljunom polako kljuca seme. 

Do kućica za ptice dolazi u pratnji svojih prijatelja iz klana, koji su inače veliki obožavaoci konoplje, prosa i semena čička. Svi oni koji na jesen ne orežu svoje perene u lejama, imaju velike šanse da tokom hladnih dana pozdrave u sopstvenoj bašti ove šarene i vesele ptice pevačice.  

Čak i obična zeba voli društvo.   Spuštene glave čeprka po tlu tražeći hranu. Retko se može videti gore kako u kućici za ptice traži hranu, mnogo više se raduje zrnevlju koje je palo na zemlju ili ovsenim pahuljicama. U šumi zeba traga za bukovim plodovima, što joj je najomiljenija hrana. U našim kontinentalnim krajevima prezimljavaju samo muški pripadnici domaćih zeba, dok se veliki broj ženki seli u toplije krajeve. „Coelebs“ – bezbračni – deo je zebinog latinskog naziva (Fringilla coelebs). 

Kada sleti jato zelentarki, u bašti se sve razveseli. U kućici za ptice one žestoko brane hranu – jedne od drugih ili od drugih vrsta ptica. Obožavaju zrnevlje, mada rado pojedu i knedle od raznih bobica i semenki. U bašti vole da pojedu šipurak, a tokom leta hrane se isključivo biljnom hranom – mlade ptičice umesto insekata dobijaju kašu razmekšalih semenki i bobica.  

Štiglic se lako prepozna u granama  zbog veoma upadljivog narandžasto-crnog perja. Leti se ova vrsta ptica uzaludno traži, jer ženke leže na jajima u gustim šumama Skandinavije. Tek na jesen štiglic leti u pravcu juga. U našim krajevuma tokom zime se hrani plodovima bukve. Kod kućica sa hranom uglavnom se pojavljuje u manjim grupama.