Krajem 2005. sa funkcije zamenika direktora Direkcije za susedne zemlje pri Ministarstvu spoljnih poslova, prešla je na mesto pomoćnika za politiku tadašnjeg ministra odbrane.

"Veoma sam se lomila, jer je to bio prelazak u potpuno novu sredinu, na potpuno nove teme. Ipak, to je bila prilika da na delu primenim ono što sam stalno govorila: da je strateški važno spojiti bezbednosnu i spoljnu politiku zemlje. Kada mi je čestitala jedna službenica Ministarstva, zahvalila sam i rekla kako mi je to veliko priznanje. 'Nije samo vama', odgovorila je i dodala: 'Vi ste prva žena na toj poziciji u istoriji Srbije'. Kasnije sam još dva puta postala prva, a nikada nisam imala takve ambicije ili snove. Odrasla sam u Zemunu živeći s roditeljima i starijom sestrom. Sanjala sam da jednoga dana postanem ili urednik u nekoj izdavačkoj kući ili možda urednik za kulturu u nekom nedeljniku", priseća se Snežana Samardžić Marković.

Na fakultetu je upoznala budućeg supruga, da bi devedesete – kada su bili u navodno bezbrižnim mladalačkim godinama – proveli pokušavajući da prežive hiperinflaciju i sankcije, i demonstrirali protiv rata.

Uskoro je ponovo postala prva, ovoga puta kao ministarka omladine i sporta. Ni u jednom slučaju nije bila baš sjajno dočekana.

"U resoru odbrane isprva su me pratili namrgođeni pogledi: 'Šta, zar će ova plavuša da nam nešto komanduje?!', a kasnije je predsednik jednog od najvećih sportskih saveza, reagujući na moj izbor, zavapio: 'Ali, ona je žena, ona ne razume sport!'. U jednom od mojih prvih intervjua na novoj funkciji, novinar mi je iskreno rekao da je moje imenovanje dočekano sa skepsom, a ja sam mu odgovorila: 'Bolje da me dočekaju zvižducima, a isprate aplauzom, nego obrnuto'", priča naša sagovornica.

Treći put je postala prva 2012. godine kada je izabrana na mesto generalnog direktora za demokratiju Saveta Evrope u Strazburu, najstarijoj evropskoj međuvladinoj organizaciji za ljudska prava. Imala je više od 700 zaposlenih i godišnji bužet koji je premašivao 760 miliona evra. To je bilo prvi put da neko iz naše zemlje dospe na takvu poziciju i ponovo je bila dočekana sa izvesnom skepsom.

"Direktori kojima sam bila nadređena poticali su iz zemalja s mnogo dužom demokratskom tradicijom. Međutim, ja sam govorila i sebi i njima: Mi koji smo dugo čeznuli za demokratijom, možda je više cenimo nego oni koji je odavno imaju. Nakon deset godina na toj funkciji prošlog aprila završio mi se drugi petogodišnji mandat", navodi naša sagovornica.

Sada za Svetsku antidoping agenciju priprema izveštaj o ljudskim pravima sportista. To je sve popularnija tema, a njeno dosadašnje iskustvo u velikoj meri joj pomaže, jer je malo stručnjaka za ljudska prava koji su bili ministri sporta i obrnuto.

"I dalje sebe doživljavam kao običnu mamu na neobičnim zadacima. U budućnosti, najviše me zanima prvo unuče. Pošto to ne zavisi od mene, biću strpljiva, neka deca za početak stanu na svoje noge. A posle može i drugo, treće... To mi je životni san i ambicija – da doživim unučad", iskrena je Snežana Samardžić Marković.