Toma Zdravković nije samo pevao, on je poklanjao srce svima koji su ga ikad čuli. Svaki stih koji je ispevao bio je lična priča jednog čoveka koji je znao šta znači izgubiti, čekati, praštati i ostati sam.
Rođen 1938. godine u Aleksincu, u siromašnoj porodici, mali Toma nije imao mnogo toga u životu – osim duše prepune osećanja. Odrastao je u selu Pečenjevci, nadomak Leskovca, gde je rano spoznao glad, težak rad i odricanje. I dok su ga svakodnevica i beda lomile spolja, iznutra se u njemu rađala umetnost - krhka, osećajna, boemska. Voleo je pozorište, pisao stihove i pevao - isprva tiho, stidljivo, a onda snažno i duboko, kao da iz njega izlazi nešto starije i veće od njegovih godina.
U kafani je pronašao svoju prvu publiku - i svoje prvo razumevanje. Tamo su ga ljudi slušali i ćutali, jer su u njegovom glasu prepoznavali sopstvene tišine. A onda se dogodilo sudbonosno poznanstvo sa Silvanom Armenulić. Ona je prepoznala njegov talenat i otvorila mu vrata sveta muzike.
Ali slava, kod Tome, nikada nije zamenila osećajnost. Bio je pesnik tuge čak i kada je bio na vrhu. Nije znao da čuva novac. Znao je da daje. Davao je nepoznatima ono što mnogi ne bi ni najbližima. Davao je srce bez ostatka - i u pesmi, i u životu.
Njegove ljubavi su bile jake, dramatične i bolne. Prva devojka, Slavica, umrla je premlada - od tuge je napisao "Buket belih ruža". Posle toga, život mu više nikada nije bio isti. Ženio se četiri puta. Voleo je mnogo, ali kao da nikada nije uspeo da sačuva ono što je najviše voleo. Kao da je bio predodređen da ostane sam sa tugom.
Bežao je u alkohol i kocku. Iako je bio velika zvezda, nikada nije bio "zvezda" u pravom smislu. Nije nosio odela od svile, nije se vozio u limuzinama, već je često išao peške, ćutke. Bio je svoj, ranjiv, nežan, boem. Većina njegovih pesama bile su autobiografske, prožete emocijama i kafanskim duhom, često o neuzvraćenim ljubavima i bolu. Među najpoznatijim su "Da l’ je moguće", "Branka", "Dotak’o sam dno života", "Kafana je moja sudbina" i "Prokleta nedelja".
Toma je često birao kocku kao beg od realnosti: "Nikad nisam pio zato što volim alkohol… U tim krugovima kažu da sam najveća ovca koja se rodila za kocku… Jedne noći dobio sam 80 hiljada maraka i iduće ih sve izgubio", pričao je. Do 1972. uspeva da potroši sav zaradjeni novac i seli se u Ameriku, potom u Kanadu, gde se u Torontu oženio poslednji put i dobio sina Aleksandra.
Pesme koje je napisao i otpevao - "Za Ljiljanu","Dotak’o sam dno života","Prokleta nedelja", "Kafana je moja sudbina“,"Umoran sam od života" nisu bile samo hitovi, već istinska osećanja pretočena u pesmu. Toma je bio pesnik svih razočaranih i ostavljenih.
Kada se vratio iz Kanade, gde je neko vreme živeo, ponovo je osvojio publiku. Dom sindikata je bio prepun 20 večeri zaredom – ljudi su dolazili da čuju njega, ne samo pevača, već čoveka koji je preživeo sve ono o čemu peva. Iako mu je zdravlje već bilo narušeno, nije odustajao od pesme.
Umro je 30. septembra 1991. godine, siromašan, tiho, bez pompe. Iza njega nije ostalo bogatstvo, ali jeste nešto mnogo vrednije - pesma, stihovi i glas koji se ne zaboravljaju. Bio je boem koji nije znao da štedi, ali je znao da oseća. Bio je umetnik tuge koji je znao: nije bogat onaj ko ima, već onaj ko ume da da. A Toma je davao – više nego što je imao. Pročitajte i ko je bio jedini pravi prijatelj Tome Zdravkovića.
BONUS VIDEO:
Svet poznatih nadohvat ruke. Sve goruće teme, aktuelna dešavanja i najsočniji tračevi na jednom mestu. Pridruži se Viber zajednici ŽIVOT POZNATIH i budi u toku svakog dana!