Željko Samardžić je pevač kog vole sve generacije, a njegove pesme nose jake emocije i pevaju se u celoj bivšoj Jugoslaviji. Međutim, malo ko zna da pevač ima vrlo tešku životnu priču.
Rođen je 1955. godine u Mostaru, sazrevao u raznim gradovima bivše Jugoslavije, a njegova životna priča isprepletena je selidbama, izazovima i uspesima.
"Mislim da su se svi ti krajevi u kojima sam živeo izgradili u osobu kakva sam danas. Već 30 godina živim u Beogradu i mogu da kažem da sam tu pronašao sebe i sve što može da se nazove domom. Ali Mostar je grad u kom sam se rodio i proživeo najlepši deo života, svoju mladost. U Crnoj Gori i Nikšiću su moji koreni. Tamo počivaju o moji roditelji. Zadar je oper moje sećanje na školsko prijateljstvo, prve tinejdžerske nestašluke, ali i otkrivanje strasti prema muzici", objasnio je Željko za Story.hr koji se selio više puta zbog očevog posla koji je bio oficir JNA.
Kada se zaratilo u njegovom rodnom Mostaru 1992. godine, Željko je jedva izvukao živu glavu. Pobegao je za Beograd bez dinara u džepu i krenuo ispočetka iako je do tada u Bosni imao život iz snova.
"Imao sam 37 godina kada je izbio rat u Bosni. U Mostaru me je zatekao užas, oko mene su bili mrtvi i ranjeni ljudi. Moj grad je pre rata bio kosmpolitski. Srbi i muslimani su se družili i išli jedni drugima, a onda nam se dogodio rat. Imao sam sreću da je me pokojni ujak izvukao iz tog pakla kombijem preko Širokog Brijega, do Opatije, pa do Ljubljane", rekao je Željko ranije za medije.
"Tamo me je sačekao rođak moje majke i prebacio me za Beograd. Za to vreme moja supruga i tri ćerke su bile u Nikšiću kod mojih roditelja.Nisu verovali da sam stigao do Beograda, pošto je tokom rata bilo svakakvih glasina, pričalo se čak i da sam ubijen", ispričao je Samardžić koji je u Srbiju stigao praznih džepova, ali punog srca.
Međutim, taj gubitak svega stečenog i borba za život nije ono što se najviše urezalo u njegov život. Ono najbolnije ipak je trenutak kada su supruga i on izgubili tromesečnog sina, a Željko se prisetio toga i objasnio da je u tim trenucima bilo najbitnije da se supruga i on podržavaju.
"Zajedno smo vodili sve naše životne bitke. Znali smo da podelimo i sreću i tugu. Kada se podeli, teret boli kao da se prepolovi. Postoje stvari na koje možemo uticati, ali postoje i one koje ne možemo promeniti. Čovek im se mora prilagoditi, napraviti sebi svoj mali svet u kom će mu biti ugodno, gde će se osećati dobro. Muzika u mom svetu ima neprocenjivu ulogu. Dokle god imam priliku da živim radeći ono što mislim da najbolje znam i sigurno najviše volim, sve ružne vesti boleće me za nijansu manje", rekao je Željko.
A detalje o tragičnoj sudbini njegovog sina, ispričao je ranije za medije.
"Očeva porodica je iz Nikšića, tamo smo sahranili malog Zlatka, to je bila tuga za sve nas. Kad god dođe taj mesec, Maja i ja sami podelimo tu tugu i uvek razmišljamo koliki bi bio da je ostao živ, ali to je život. Nikada čovek ne zna šta mu se može desiti u životu. Idete ulicom, pa vas udari auto, a niste se tome nadali. Bio je beba, imao je tri i po meseca, ime sam mu dao Zlatko, po mom kumu koga sam mnogo voleo", ispričao je pevač za "Blic".
On je istakao da je i čitava njegova familija teško podnela ovu tragediju, kao i da je to događaj koji ga prati čitavog života i koji nikada neće moći da izbriše iz sećanja.
"Sećam se tog perioda, moja pokojna baba je došla na babine, prvi put da vidi svog praunuka, za nju je bio veliki šok kada se sve desilo. U Crnoj Gori je muška glava velika stvar. Nikada to neću zaboraviti. Familijarno smo išli svi iz Mostara u Nikšić da odradimo te obrede", rekao je Željko za pomenuti medij.
Pogledajte i životnu priču naše popularne glumice Snežane Savić kojoj je otac branio da se bavi glumom.
BONUS VIDEO:
Još uvek nema komentara - sjajna prilika da pokreneš diskusiju.