Glumac blage naravi i harizmatične pojave, Nebojša Dugalić ostvario je plodnu karijeru, ali i bogat porodični život, o čemu svedoči njegovo petoro dece.

Ipak, upravo ovih dana proživljava najveću slavu od početka svoje karijere, zahvaljujući ulogama u tri televizijske serije: Senke nad Balkanom 2, Žigosani u reketu i Državni službenik. Posle dugog dogovaranja za intervju, kao prvo pitanje nametnulo da li, posle višemesečnih snimanja koja traju i po dvanaest sati dnevno, konačno može da uživa u slobodnom vremenu.

"Praznovanje je jedna od najboljih tekovina čovečanstva. Čovek je i stvoren da bi postao jedan praznik u kosmosu i da bi naučio da slavi postojanje. Kada praznuje, čovek se presabira i raduje plodovima koje je stekao na pređenom putu. Praznici su i predah na tom putu koji bi inače sav trebalo da je praznik. Uvek sam zahvalan na tom vremenu spokoja kad god mi je poklonjeno, jer je to i odmorište od zadihanosti životom."

Trenutno igrate u tri serije i aktivni ste u pozorištu. Kako sve postižete?

Čovek uvek može mnogo više nego što sluti. Granice svojih dometa nećemo nikada spoznati ukoliko se oslonimo samo na ono što smo sebi zadali kao cilj, jer smo po pravilu popustljivi prema sebi i uvek skloni da sebe štedimo. Potrebne su okolnosti koje bi nas prinudile na neki iskorak. A jedini napredak moguć je samo u tom iskoraku. Ako se odvažimo da sami sebe neprestano izlažemo tim izazovima i radosno im idemo u susret, znajući da nas očekuje neko novo upoznavanje sebe, nećemo se nikad pitati kako ćemo nešto postići. Tako se i ja trudim da svakom trenutku odgovorim svojom najboljom snagom.

Za tako kratko vreme, kako uspevate da iz jednog lika uđete u drugi i da u svakom budete drugačiji?

Ukoliko imate dobro i slojevito zasnovan scenaristički predložak, onda to nije problem. Naprotiv. Mnogo je važnije da vas zovu za što različitije karaktere, jer je to jedini način da budete uvek različiti, da možete ponuditi nešto novo i drugačije i da ne dosadite time što se iz uloge u ulogu ponavljate. Na sreću, moji saradnici su imali mnogo poverenja kada je reč o mojim glumačkim mogućnostima, pa su mi uvek davali zanimljive predloge za saradnju.

Bavite se i režijom, bili ste i profesor. Čemu ste najviše posvećeni?

Najviše sam posvećen tome da odgovorim zahtevima onoga na čemu trenutno radim zato što, služeći tamo gde smo najpotrebniji (a to je uvek ono mesto na koje nas okolnosti smeste), jeste način da se naučimo da budemo posvećeni. U principu, mislim da je svaka situacija prilika da se učimo posvećenju i treba je koristiti s maksimalnom budnošću.

Pošto ste mnogo radili s mladim glumcima, smatrate li da gluma kod nas ima budućnost?

Ne samo da ima budućnost već sam ubeđen da je ta budućnost blistava, samo ako okolnosti omoguće da se svi ti potencijali razviju, a to, pre svega, zavisi od obima i kvaliteta budućih produkcija. Ono što se dogodilo u poslednje dve-tri godine uliva nadu da će se tako nešto i dogoditi, i to ne samo kada je reč o mladim glumcima već i kada govorimo o ostalim učesnicima u tom procesu (reditelji, direktori fotografije, scenografi, kostimografi). Ponajviše, možda, uliva nadu to što se odustalo od povlađivanja i podilaženja lošem ukusu i što se pokazalo da ti mladi ljudi još kako imaju snage da progovore nekim daleko moćnijim i smislenijim glasom. Na toj nadi ja sam im beskrajno zahvalan.

Iako ste višestruko nagrađivani i omiljeni među ljubiteljima pozorišta, vaša televizijska karijera kao da je tek sada dostigla vrhunac?

Posle više od trideset godina bavljenja ovim poslom, još uvek nisam uspeo da odgonetnem zakonitosti po kojima se nešto dogodi ili ne dogodi u ovo ili ono vreme. S druge strane, u svim periodima svoga puta uvek sam retroaktivno shvatao da nijedan korak nije bio slučajan i da je sve bilo na svom mestu i u tačno vreme. Mi smo nekako skloni da o svom putu mislimo samo sa stanovišta onoga što bi nam odgovaralo ili koristilo, a zaboravljamo da smo prizvani na određene službe da bismo poslužili drugima. Ako to služenje ne shvatimo kao način da stičemo i sebe, nikad nećemo biti mirni kada nam stvari ne idu u smeru koji priželjkujemo. Sve je uvek moglo i ranije i kasnije, ili niikad. Ali, mudrost je u tome da naučiš da budeš miran kako god da bude.

Dobitnik ste i brojnih nagrada; kakav odnos imate prema njima, jesu li vam bile podsticajne?

Nagrade su samo pitanje estetike ličnih podataka. Nekome može lepo zvučati ako ih nabrojite, ili može izgledati lepo ako ih u nekoj vitrini ili po nekim ramovima i zidovima ima pregršt, zbog čega ste onda skloni da verujete kako je vaš trud imao smisla. Ali, one nikad nisu nikakva olakšica, popust ili zaklon u svakoj novoj izloženosti glumca oku posmatrača. Niko vas na sceni ne gleda kao nekog ko ima ovoliko ili onoliko nagrada, već kao nekoga ko mu se obraća i želi da nešto kaže. Iz toga se procenjuje da li je naše obraćanje jasno i smisleno; imamo li šta da kažemo ili nemamo. Za obraćanje i kazivanje morate imati pokriće i bistar jezik, i nikakve nagrade ne mogu vam u tome služiti kao ispomoć. Od pomoći vam može biti samo neka novostečena ozbiljnost jezika kojim se obraćate, a to se ne stiče brojem nagrada već radom na snazi svoga jezika.

General Živković ili Voja Todorović, koja od ovih uloga vam je bolje legla? Postoji li neka koju priželjkujete?

Iskustvo rada na obe pomenute uloge bilo mi je izuzetno inspirativno i u obe sam se osećao prilično udobno ulegnut. Ova prva inicirala je drugu, a druga je bila neki prirodni nastavak prve, iako su različite. Nisam nikada želeo da igram određene uloge i više sam voleo da se prepustim onome što naiđe. To je bio jedan od načina da se vežbam da imam poverenja u svoj put.

Mlađi naraštaji su vas upoznali i u seriji Jutro će promeniti sve, koja je dovela neku novu publiku pred male ekrane. U kakvom sećanju vam je ostao rad na njoj?

Ta saradnja mi je bila zaista veliko profesionalno zadovoljstvo. Upoznao sam neke mlade ljude s retko autentičnom posvećenošću i darom. Jedino se nadam da će zaživeti ta atmosfera, u kojoj će ti mladi ljudi dobiti svoju priliku. Inače sam beskrajno uživao u poigravanju tim obrascima odnosa između roditelja i dece, koji su i komični i dirljivi u isto vreme.

Publika već godinu dana čeka seriju Pet na RTS-u, gde tumačite čoveka s one strane zakona. Znate li kada će početi da se emituje?

To je jedna od serija čiji početak emitovanja i sam željno iščekujem. Takođe se nadam dobrom rezultatu. Trebalo bi da se to dogodi početkom februara i nadam se da ovoga puta neće biti odlaganja.

Zvuči neverovatno da ste smršali čak 30 kg. Da li je to radi uloge ili zdravlja i, ako nije tajna, kako ste uspeli?

Razlozi su bili višestruki. Pre svega, zdravlje, zatim pristojnost spoljašnjeg oblika, a to je koincidiralo i s ulogama koje su mi sledile. Odgovor na pitanje kako, ima ime i prezime - to je Dušan Rajić, moj trener koji je najzaslužniji za takvu moju promenu. To je još i najmanja dobrobit proistekla iz naše saradnje. Najvažnija je radikalna promena vizure i životnog koncepta kada je reč o odnosu zdravlja, sporta i ishrane, što sam stekao zahvaljujući njemu. On je tu promenu uspeo da ostvari nerestriktivnim sredstvima i potpuno zdravo, integralističkim pristupom telu i njegovim zakonitostima. Priča o njemu iziskivala bi poseban intervju, ali za sve zainteresovane mogu samo da kažem: potražite Dušana Rajića u sportskom centru Master u Zemunu.

Ako je porodica simbol sreće, vi ste veoma srećna osoba, jer imate skladan brak i petoro dece. Mislite li da je to u današnje vreme hrabrost?

Hrabrost nije neka karakterna osobina ili datost, već nešto što se stiče. A stiče se samo ako se odvažimo da se upustimo u izazov da prinesemo svoj život na službu ‒ na onom mestu koje smo izabrali i da tu donesemo najbolji mogući rod. Ako smo izabrali brak, onda u broju dece čovek nikada ne može da "prerodi". Naravno da nije lako ni u jednom vremenu rađati i podizati decu, ali kada nam život ne bi određivali naši strahovi, već naša ljubav, i kada bi čovek razmislio na koliko nelakih a neplodnih stvari potroši vreme i novac, broj dece ne bi bio razlog za strah i strepnju, nego za radost i zahvalnost. Odvažite se i radujte se - sve ostalo će ići lako.

Budući da je ovo vreme površnosti i banalnosti, plaši li vas odrastanje dece? Koje vrednosti nastojite da im usadite?

Ukoliko se roditelji odgovorno trude da s decom razvijaju autentičan, raznovrstan i iskren odnos zasnovan na ljubavi, utoliko će im ta ljubav biti najbolji učitelj. Duboko verujem da je ljubav zapravo i jedini učitelj. Svi problemi nastaju samo usled nedostatka autentičnog iskustva ljubavi i neodgovornosti prema tome da je rad na ljubavi naš najvažniji posao. Onde gde ima istinske ljubavi, tu nema straha, tako da se ja trudim da naučim da se ne plašim kada je reč o njihovom odrastanju.

A šta ste vi sami naučili od svojih naslednika?

Oni su moja mera koju treba da naučim kada se radi o umeću ljubavi. Kroz njih vežbam da ono što pokušavam da ih o ljubavi naučim, bude autentično. Mnogo toga već su me naučili i mnogo toga neprestano me uče.

Kakva su njihova interesovanja, pokazuje li neko od njih sklonost prema umetnosti?

Dvoje su opsesivno posvećeni muzici ‒ ćerka koja je najstarija i mlađi sin, inače srednje dete, sviraju klavir; stariji sin se bavi multimedijom i košarkom, a dvoje najmanjih, sin i ćerka, još su mali da bi se to pokazalo (treći osnovne i predškolsko).

Šta mislite, postoji li recept za dug i uspešan brak? Čini se da je institucija braka kod nas u velikoj krizi, razvede se svaki četvrti ili peti?

Kada bi recept postojao, onda ne bi bilo ni problema ni razvoda, ali dramatika te tajne zvane brak i jeste u tome što svako za sebe mora da pronađe svoj recept i da se izbori za njega. U principu, mislim da je problem u tome što živimo u svetu opšte samoživosti i neodgovornosti, bez spremnosti da se otvorimo prema drugome, priznajući njegovu različitost i želeći da postojano, strpljivo i svakodnevno gradimo tu zajednicu. I to upravo na temelju naše različitosti, koja nije pretnja već šansa za oboje da prevaziđu sebe kroz drugoga. Ako na drugoga, pre svega, gledamo kao na nekoga kroz koga možemo da uzrastemo, a ne kao na nekoga ko prosto ugađa našim samoživim željama, onda ta zajednica ima šanse za postojanost i trajanje.

Na početku smo godine, šta priželjkujete da vam donese?

Jedino što očekujem jeste spremnost da odgovorim na ono što me u njoj zatekne. Biću više nego zadovoljan ako u toj spremnosti do kraja istrajem. Isto želim i svim vašim čitaocima.

Tekst: Suzana Obradović

Izvor: Lepa i srećna