Čovek-dizajner

Čovek je tvorac svoje vanprirodne, rukom stvorene, veštačke okoline. Sve što čovek na tom planu radi i stvara, tema je dizajna.
Svaki čovek je svojevrsni dizajner svoje okoline. Naravno, onaj ko pravi cipele je obućar, a onaj ko izrađuje stolice je stolar.
Da li su svi oni dizajneri? U neku ruku da, ali svako od njih, pre nego što zasuče rukave i počne da kroji, mesi, oblikuje... mora da osmisli ono što želi da uradi. Ako to može sam, onda je i dizajner, ali ako mora nekoga da pita, taj drugi je u većoj meri dizajner od njega.

Talenat plus znanje

Tako stolica može da bude serijska, za hiljade ljudi, ili presto za jednog čoveka – u oba slučaja služi da se na nju sedne i na njoj sedi. Područje dizajna je prebogato i dok bude sveta, biće i posla za dizajnere.
Za izgled svega što nas okružuje najviše odgovornosti pada na dizajnere. Zbog toga je veoma važno znati da njihova volja i odluka nikada ne smeju da budu usko lične, jer to nosi rizik neuspeha u najširem smislu. Umetnik radi za sebe, a dizajner i za sebe i za druge. Zato on mora i da pita te druge. Mora na njih da misli i o njima da se brine. Istraživanje ljudskih potreba nužna je karika u procesu dizajniranja. Istraživanje danas mora da se oslanja na uslove u kojima čovek živi, na njegove želje i mogućnosti. S druge strane, dizajner mora da poznaje tehničke i tehnološke mogućnosti proizvodnje, prirodu raznih materijala i njihovu međuzavisnost, način nabavke i upotrebe. Konačno, mora da poznaje psihološku stranu problema i najbolji pristup kupcu. Na kraju, dizajner mora da bude pošten prema sebi i drugima, a i prema struci kojoj pripada.

Dnevna soba

Kada kažemo „dnevna soba”, svi uglavnom pomišljamo na isto: to je zajednička, obično najveća soba u stanu ili kući, u kojoj porodica uveče i vikendom najveći deo slobodnog vremena provodi zajedno. Nazivamo je dnevnom, mada preko dana, osim praznikom, najmanje boravimo u njoj.

Večernji sati

Gradski život zaposlenih ljudi odvija se određenim ritmom. Ujutro ljudi masovno napuštaju svoje domove, a vraćaju se obično tek predveče. Tek tada zajednička soba počinje da živi.

Model opremanja

Za zajedničku sobu postoji ustaljeni asortiman nameštaja i opreme. To su obavezne fotelje, dvosed ili trosed, zatim police za knjige, muzičke uređaje i TV, pregrade za diskove... Uza sve to potrebni su i niski stočići za svetiljke i odlaganje mnogobrojnih predmeta. Ako se u sobi obeduje, tu je i trpezarijski sto sa stolicama, a ako neko u njoj spava, potreban je i ležaj.

Neprimetna transformacija

U današnje vreme zajednička soba doživljava stalnu promenu, koje često nismo svesni. Ona se sve više od sobe namenjene porodičnoj komunikaciji pretvara u sobu za opštenje sa spoljnim svetom.
Sve savremenija sredstva komunikacije, koja su istovremeno i sve pristupačnija, sprovela su „tihu revoluciju” u našim životima. Tako, u zabludi da ćemo u svome stanu nakon završenog posla kod kuće pronaći mir i spokoj i priuštiti sebi opuštanje, doživljavamo nešto sasvim drugo. U večernjim satima, pred spavanje, suočavamo se s neočekivanim stresom, izazvanim lošim vestima...
Dnevna soba tako više nije oaza mira i (porodične) samoće, već poprište na koje se putem savremenih medija, naročito savršene slike, uvodi sav haos sveta.
Ako je stan veliki te ima dovoljno soba u koje se mogu povući oni koji žele mir i tišinu, nema problema. Međutim, situacija se komplikuje ako su svi, i protiv svoje volje, prinuđeni da „učestvuju” u svetskim zbivanjima.

Svakom svoj mir

Obični ljudi ne mogu da zaustave buran razvoj informacionih sredstava, a ni njhovu kupovinu. Naime, postalo je uobičajeno da i najmlađa deca imaju svoja sredstva za komunikaciju, tako da sada svako ima pravo na svoj „mir”, koji će biti ispunjen, nadajmo se, kvalitetnim sadržajem, muzikom, umetnošcu, očuvanjem prirode, a uloga dnevne sobe dobija novu dimenziju.

Arh. Radmila Milosavljević