"Nisam mogla da pijem vodu. Između dve dijalize smela sam najviše litar i po tečnosti. Bili su to voda, kafa i čaj. Čaša vode mi je bila luksuz. Sećam se samo da mi je koordinatorka rekla: 'Ivana, imamo donora za vas. Možete li ujutru da budete u bolnici?' Rekla sam: 'Naravno, stižem', a u tom trenutku nisam imala blage veze kako za 12 sati doći do 1.500 km dalekog Minskog. I onda je krenuo adrenalin i stres."
U Srbiji na hiljade ljudi čeka transplantaciju organa! Za mnoge od njih svaki dan je borba sa vremenom. Među njima je bila i Ivana Jović - žena koja danas živi zahvaljujući transplantaciji bubrega, ali čiji put do tog "novog života" nije bio ni lak ni izvestan. Ivana je bila gošća našeg podkasta Hrabrija nego juče i otkrila nam sve o svojoj dijagnozi, dijalizi ali i transplantaciji bubrega.
Rutinskom kontrolom otkrila bolest
Njena priča počinje još u tinejdžerskim danima, i to na rutinskoj kontroli.
"Imala sam 17 godina i išla sam u srednju školu kad su mojoj mami rekli da, pošto ima policističnu bolest bubrega, treba da proveri i svoju decu jer je bolest nasledna. Hvala Bogu, kod moje sestre se pokazalo da je sve u redu, međutim, meni su tada uočene ciste. U tom trenutku nisam bila zabrinuta jer sam pomišljala: 'Ako se desi neka bolest, biće kao mami, u pedesetim, a gde su pedesete', i nisam imala nikakvu brigu. Tek kada je moja mama krenula na dijalizu, ta bolest je postajala realnija i u mojom očima", rekla nam je Ivana i objasnila da je ona najnormalnije živela, bez ikakvih simptoma bolesti i sa kontrolama kod nefrologa jednom godišnje.
Godinama je živela bez simptoma, školovala se, radila, osnovala porodicu. Međutim, sve se promenilo kada je postala majka.
"Moji bubrezi potpuno otkazuju u 34, 35. godini, kada je moja ćerka imala tri, četiri. Moji rezultati odlaze u nebesa. Sećam se i da mi je doktorka rekla da moram da prestanem da dojim još kada je moja ćerka imala mesec-dva, inače ću morati da legnem u bolnicu jer su mi rezultati katastrofa. Međutim, lekari su uspeli da me stabilizuju i tek nakon tri, četiri godine ja sam bila na hroničnom programu dijalize. To je podrazumevalo da svaki drugi dan po četiri sata provedem u bolnici, i da aparat radi umesto mojih bubrega."
Jedna od stvari koje zdravi ljudi uzimaju zdravo za gotovo, za Ivanu je postala nedostižna.
"Nisam mogla da pijem vodu. Između dve dijalize smela sam najviše litar i po tečnosti. Bili su to voda, kafa i čaj. Čaša vode mi je bila luksuz."
"Bubrezi su mi otkazali kada mi je dete imalo 3 godine"
U isto vreme, vodila je borbu i kao majka.
"Bilo je jako iscrpljujuće. Kada si na dijalizi, ti si 100% invalid, i možeš da ideš u invalidsku penziju, a kada te bolest zadesi usred života i imaš odgovornost prema maloletnom detetu, ti nekako nemaš luksuz da nešto ne možeš i da se prepustiš", govori nam Ivana i dodaje da je bilo straha da li će joj zdravlje dozvoliti da odgaja svoju Petru.
"Pošto kod nas taj transplatancioni sistem nikako da se ustali i sve je bilo neizvesno, ja sam se stvarno bojala i brinula da li će mi ikada uraditi transplantaciju i da li ću imati snage da gajim dete i idem na dijalizu. Ali nekako sam imala vere i stalno sam molila Boga samo da, dok Petra ne krene u prvi razred, ja završim sa dijalizom i da mi urade transplantaciju. Uopšte ne znam što sam sebi zacrtala taj prvi razred, ali je to nekako velika prekretnica u detetovom životu i životu cele porodice. I eto, mesec dana pred Petrin polazak u predškolsko, ja sam dobila taj najvažniji poziv. Ali ne iz Srbije, nažalost, nego iz Belorusije, gde sam takođe bila na listi čekanja."
"Morala sam da skupim 100.000 evra i stignem do Belorusije za 12 sati"
Kada je shvatila da je transplantacija jedino rešenje, suočila se sa brutalnom realnošću.
"Kad sam ja videla da ja bukvalno moram da pomerim planinu da bih došla do svoje transplantacije, e onda je krenuo da me hvata strah i panika. Šta je to podrazumevalo? Podrazumevalo je da ja prvo skupim 100.000 evra. Zatim, kada me pozovu iz bolnice, da se u roku od 12 sati stvorim u Minsku, koji je 1.500 km daleko. Sankcije su, nema direktnih avio letova. To je sve u meni stvaralo užasnu anksioznost."
U strahu da li će stići na vreme, Ivana je odlučila da se na mesec i po dana preseli u Belorusiju, kako bi bila tu kada je pozovu. Međutim, vrlo brzo je čula rečenicu zbog koje je pomislila i da nikada neće dočekati transplantaciju.
"Profesor mi je rekao: 'Ivana, zašto si došla? Ti imaš retka antitela, daj Bože da te pozovemo i za dve godine.' I meni se srušio ceo svet. Sećam se da sam posle toga imala dijalizu i da sam 4 sata plakala. Naljutila sam se i na sebe, i na Boga, i na apsolutno sve. Posle toga sam išla u manastir vrlo često, tu sam se ispovedala. I to je bilo zanimljivo jer ja nisam znala ruski, oni ne znaju srpski. Bila je to ispovest preko Google Translate-a, ali nekako dovoljno da se olakša ta ljutnja, da se prihvati šta je od Gospoda i nastavi dalje", govori nam Ivana.
Najvažniji poziv i borba sa kilometrima
U trenutku kada je već počela da gubi nadu, zazvonio je telefon i dobila je najvažnije vesti. Koordinatorka za komunikaciju sa strancima, Marija Popova, nazvala ju je i rekla da odmah krene za Belorusiju.
"Sećam se samo da mi je rekla: 'Ivana, imamo donora za vas. Možete li ujutru da budete u bolnici?' Rekla sam: 'Naravno, stižem', a u tom trenutku nisam imala blage veze kako za 12 sati doći do 1.500 km dalekog Minskog. I onda je krenuo adrenalin i stres koji se, hvala Bogu, dobro završio. U tom trenutku nema direktnih letova, nema ni sa presedanjem... Sve je nekako bilo čudno. Uspela sam da nađem privatnu kompaniju koja je imala dozvolu za sletanje u Lublin, grad na granici Poljske i Belorusije. U 11 uveče avion je poleteo, a u 1 posle ponoći sleteo u Lublin", objašnjava nam Ivana, ali tenzija se tu ne završava, tek kreću filmske scene:
"Bilo je to usred noći i bukvalno je samo jedan takasista bio na aerodromu.Pitali smo ga da nas preveze, a on nam je rekao da može samo do granice jer nema pasoš. I tako smo došli do granice, ali tamo granica ne može peške da se pređe. Onda sam molila ljude iz kolone da nas neko primi u vozilo. Dodatan problem je bio što mi ne govorimo ruski, a njima je čudno kada neko govori engleski. Jedva smo se sporazumeli sa nekim Belorusom koji se zove Ivan. Ne znam da li je on video tu volju za životom ili neku vanrednu situaciju, ali rekao je da možemo da uđemo. U međuvremenu stiglo mi je pismo iz bolnice i pokazala sam mu o čemu se radi. Neka 3-4 sata smo prelazili granicu i tamo nas je sačekao vozač iz bolnice. Tako da sam u 9 ujutru stigla na transplantaciju. U tom trenutku mi je laknulo! Rekli su mi da će transplantacija biti popodne, a ja sam legla i odmorila se nikad bolje."
Prve misli posle buđenja iz anestezije
Transplantacija je prošla u najboljem redu, a kada se probudila iz anestezije, Ivana je bila najsrećnija jer je konačno mogla da pije vodu koliko želi.
"Prvo sam pomislila koliko je divno što mogu da pijem vodu. Oni imaju neke infuzije koje su imale ukus vode i mogao si da ih piješ beskonačno.Ja sam bila najsrećnija na svetu. Mene ništa nije bolelo, ja sam bila presrećna. Znam da sam odmah uzela laptop da pišem i planiram šta dalje, da sam bila uzbuđena. To je bila neka blagodet, neka radost, pokretačka snaga - nešto što mi se nikada u životu nije desilo, ni pre, ni posle."
Danas, Ivana ne živi samo za sebe, već i za druge. Kroz udruženje "Donorstvo je herojstvo" pomaže pacijentima i bori se za promene u sistemu, kako bi drugi imali lakši put nego ona.
"U Srbiji 1.700 ljudi čeka transplatnaciju. 1.000 čeka transplantaciju rožnjače, oko 600 ljudi čeka transplantaciju bubrega i oko 100 ukupno transplantaciju srca i jetre. Taj broj je sigurno i veći jer je na dijalizi oko 5.500 pacijenata, a samo 600 je upisano na listu čekanja za transplantaciju. Od tih 1.700 pacijenata, 40 je dece koja čekaju najvažniji poziv", otkrila nam je Ivana, a još detalja o dijalizi i transplantaciji, ali i porukama koje je naučila, pogledajte u video na početku teksta.
Pogledajte i priču naše hrabre Dejane koju i lekari zovu "Čudo":
BONUS VIDEO: