Vesna se bliži tridesetoj, a u njenom sećanju je više snažnijih doživljaja nego u životu mnogih žena dvostruko starijih od nje. Ima devetogodišnju kćerku i sedmogodišnjeg sina. Ovih dana vredno uči jer u februaru polaže kurs koji će je dovesti do njene prve diplome u životu.  

- Nisam učila kada je bilo vreme, kada sam bila mlada, lepa, bezbrižna. U trećem gimnazije sam se silno zaljubila. Ivan me je opčinio stasom, glasom, udvaranjem, poklonima. Dolazio je pred školu u novom skupom autu, odvozio me kao princezu u kafiće, restorane, izletišta. Čim su saznali za našu vezu, roditelji su mi zabranili da ga viđam jer je važio za obesnog momka koji je kao maloletan bio u sukobu sa zakonom, pa dve godine na ratištu. Nešto je petljao sa ortakom, švercom, imao malu firmu, malo radio - puno trošio. Opčinjena, zaljubljena, na njegov nagovor pobegla sam iz škole da živim sa njim, priča Vesna.

Iz škole u brak.

Prve sedmice punoletstva venčala se sa Ivanom, jer su to insistirali njegovi roditelji, videvši u njoj pravi spas za nestašnog i hirovitog jedinca. Njeni roditelji nisu došli na svadbu. Do danas, ima tome deset godina, sa ocem se nije srela, a sa majkom samo u porodilištu, kada je rodila prvo dete.

- Prvi put muž me je udario kada sam se pobunila što je došao veoma kasno, a ja sam bila u poodmakloj trudnoći. Krila sam to od svih, i od sebe same, jer nisam znala šta su batine. Roditelji me nikada nisu udarili. Bila sam očajna, ali je on sutra došao sa divnim poklonom i obećanjem da neće nikada više, da je bio besan zbog lošeg posla…Rođenje kćeri ga je ozarilo, u početku je bio nežan i srećan, ali je sve češće izlazio sam. Nisam mogla. Živeli smo sami. Svekrva mi je odmah stavila do znanja da moram sama da se brinem o detetu. Kćeri je bilo pet meseci kada sam na abortus otišla krišom. Pošto se iskomplikovalo, saznao je i ubio me od batina. Nije govorio sa mnom dva meseca, mada smo spavali u istom krevetu, seća se Vesna, dok senka bola prekriva njeno lepo lice.

Smenjivali su se periodi žestoke strasti i ignorisanja, lepih putovanja, poklona, izlazaka i periodičnih šamara, udaraca ili ćutanja, noći u kojima ga je uzalud čekala. Kada je ponovo ostala trudna, htela je da prekine trudnoću. Nije dozvolio. Rođenje sina veoma ga je obradovalo. Kupio joj je skup prsten…

Slika srećne porodice.

- Za naše kumove i prijatelje mi smo bili primer srećne porodice. Lepa, negovana deca, dobro situirani, na bogatim letovanjima. Imala sam i ženu koja mi je pomagala u kući. Na razvod sam prvi put pomislila kada je sinu bilo šest meseci. O poslu je moj muž malo govorio. Iz njegovih telefonskih razgovora i ponašanja shvatila sam da je u frci, izvan zakona, da strepi da ga neko ne pronađe. Pokušala sam razgovorima da ga otvorim, da mi se poveri. Nagovarala ga da odemo negde drugde, da promenimo život. Nije vredelo. Postao je agresivniji. Počeo je da udara ne samo mene već i decu. Shvatila sam da nemam kuda.

Moji nisu hteli ni da me vide, nisu poznavali ni svoje unuke, koji su živeli svega 40 kilometara daleko od njih. Od sestre sam čula da su rekli da im ni na sahranu ne dođem. Kuda sama sa decom? Kada sam pokušala od svekrve da tražim pomoć i zaštitu, slegla je ramenima i rekla da ona njemu ne sme ništa da kaže, da je i ona trpela svoga muža, da budem zadovoljna što sve imam, ne moram da radim...

Život postaje pakao.

San o sreći je nestao, osećala sam to godinama i čekala da se nešto promeni. Kada je kćerku odgurnuo o zid i pljusnuo je po licu - puklo je u meni. Oživeli su svi oni sati verbalnih tirada na koje sam htela da ne reagujem, udarci, pretnje, opomene, zabrane izlazaka iz kuće, kao kazne za nešto što nisam učinila. Uvek sam ja bila kriva. Čak i zbog toga što više nisam najbolja „ženska“ u društvu, čime se godinama hvalisao.

U jednom časopisu sam našla priču o Centru koji pomaže ženama koje trpe nasilje. Mislila sam da se njima javljaju samo one nesrećnice čija deca gladuju, kojima muževi pijanice ne daju ni za hleb…Posle tri dana okrenula sam telefon, tek da sa nekim popričam, da izgovorim da sam nesrećna, sama… Prvi razgovor trajao je 45 minuta.

Svetlo u tunelu.

Nikada me niko nije toliko slušao, nikada tako nežno savetovao. Sedam ili osam dana svakodnevno sam kontaktirala sa saradnicom Savetovališta. Psiholog, porodični terapeut, neki divni ženski glasovi. Postali su mi stvarnost likovi koje nisam videla, a onda sam jednog dana stigla pred njih, vodeći za ruku svoju decu, seća se Vesna. Posle dva dana u Sigurnoj kući prestala je da drhti, ali ne i da plače. Nemo. Suze su joj se same slivale niz lice. Svi kontakti službenih lica sa njenim mužem preko institucija završavaju se pretnjama da će je naći i ubiti. Tanka nit nade je njena sestra koja živi u inostranstvu i koja će privremeno pomoći. 

- Ovde smo bezbedni. Još malo dok ne završim kurs. Uspela sam da uštedim nešto novca. Prodaću i nakit. Čim prođu praznici idem odavde, negde daleko, u inostranstvo, da sebi i deci zakupim sobu i krenem život ispočetka. Znam, biće teško, ali ne tako kao što nam je bilo. Mnogo toga nećemo imati, ali imaćemo mir i niko nas neće tući i vikati na nas. Zaslužujemo bolji, mirniji život. Zaslužujemo da ponovo naučimo da se smejemo i radujemo.

Shvatila sam da nisam sama, da se ovo dešava i drugima.

U početku našeg razgovora Vesna je bila veoma nepoverljiva i strepela je da otvoreno priča o svom životu. Svaka druga rečenica joj je bila: „Samo da me on ne otkrije.” Ivanu i ime s naporom izgovara. Godinama je čuvala svoju tajnu i trpela, jer je verovala da sama snosi odgovornost za sve što ju je bilo snašlo.

- Tek danas vidim da se iste i vrlo slične stvari događaju i drugim ženama. Kažu da je svaka treća žena kod nas žrtva nekog vida nasilja. Ovde sam upoznala osobe slične sebi, koje su vremenom izgubile i smisao života i želju da se odupiru. Onda je došao spas od nepoznatih ljudi, od onih koji nas uče da ne treba trpeti, već se treba boriti za život bez nasilja. Tek sam ovde postala svesna da mogu sama, da imam snage i potencijala. Od meni sličnih naučila sam da je psihičko nasilje jednako teško kao krvave batine. Žao mi je moje dece. Zar su tako morali da steknu prva saznanja o svetu, o ljubavi i porodičnim odnosima?

Kako smo otišli od kuće nijednom nisu tražili da čuju oca, čak ni babu i dedu, strica i njegovu porodicu. Oni danas imaju samo mene. Sve ću učiniti da slike iz detinjstva što pre izblede iz njihovog sećanja. Ako to ikako bude moguće.

Emina Ćirić