Za dr Tatjanu Adžić-Vukičević javnost i ljudi van struke prvi put su čuli pre desetak dana, kada je imenovana za direktorku kovid bolnice u Batajnici, nove zdravstvene ustanove otvorene 4. decembra 2020. goine, koja je u sastavu Kliničkog centra Srbije. Pre postavljenja na novu funkciju, doc. dr Tatjana Adžić-Vukičević je bila načelnica drugog odeljenja Klinike za pulmologiju KCS. Tokom vanrednog stanja se dva i po meseca sa saradnicima borila za živote najtežih pacijenata obolelih od kovida-19.

– Na Odeljenju za plućnu tuberkulozu i maligne tumore pluća sretala sam se sa najkomplikovanijim oboljenima i najtežim fazama tih bolesti, ali novi virus je i mene kao stručnjaka šokirao - kaže na početku razgovora za Ženu.

Danas je doktorka Tatjana (50) na čelu nove kovid bolnice, što doživljava kao veliku odgovornost, ali i kao čast i potvrdu stručnosti. Pitamo je kako se nosi s novim obavezama.

– Kada je moja stručnost u pitanju, ne plašim se ničega, ali život mi se iz korena okrenuo. Stvarno nisam ni sanjala da ću se u karijeri sresti sa svim tim novim izazovima. Ne ljutim se zbog kritika koje su usledile posle moje izjave da je nova bolnica kao svemirski brod. Kako da ljudima objasnim da sam, koliko do juče, radila u bolnici starijoj od 100 godina i da je za mene i moje kolege ovo zaista „enterprajz“. Naravno, ima mnogo posla, svi se ubrzano uhodavamo i sve polako dolazi na svoje mesto.

Za mene impresivan utisak o kolegama i osoblju. To nisu doktori, sestre, laboranti i higijeničari, to su virtuozi. Sve nas nekako podiže to što je sve novo i na dugme, kako volimo da kažemo... Svakog jutra svi ulazimo u bolnicu kroz istu dezobarijeru, svlačimo sve sa sebe, presvlačimo se u zaštitna odela i stavljamo maske kako bismo što pre stigli do pacijenata – iznosi prve utiske.

Tatjanu smo upoznali i s njom sarađivali početkom minulog leta, u periodu kada smo na trenutak poverovali da ćemo pobediti tu užasnu bolest i vratiti se starom životu. Ona i njene kolege su tada nakratko mogle da odahnu posle teške borbe za živote pacijenata, ali nisu delile naš optimizam.

– Ni ja posle tog karantina nisam imala snage da mislim negativno i nadala sam se boljem, kao svi. Pokazalo se, nažalost, da nije bilo prostora za optimizam jer vidimo da se epidemija vratila i to u meri koja zahteva dodatne, strašne napore u svim sferama.

Prva tri meseca vanrednog stanja sa suprugom i ćerkom preselila se kod roditelja u Novu Pazovu i svakog dana vozila više od 50 kilometara do posla i nazad. Seća se da joj je to vreme, provedeno u vožnji, bilo jedina relaksacija.

– Posle dugih dežurstava bez trenutka predaha, volela sam da sednem u auto, pustim muziku i vozim lagano. To je bila lepa terapija jer sam imala veliki strah da virus ne unesem u kuću. Moji roditelji, tata Novak i mama Stana, su inače krhkog zdravlja, pa sam se plašila da ih ne ugrozim. Ali sam zato ponekad mogla sa ćerkom Dunjom i suprugom Dušanom da prošetam ili da vozim bicikl, a da se osećam bezbednije nego u Beogradu.

Posle još jednog napornog dana u novoj bolnici s doktorkom razgovaramo ne samo o poslu i bolestima. Srećna je što ima priliku da kaže da vodi poreklo od „prekodrinskih“ Srba.

– Otac mi je iz Hercegovine, a majka iz Dalmacije. To su divni i požrtvovani ljudi, čija pomoć je i meni i bratu oduvek bila dragocena. Uspeli su da nas odgaje tako da smo prava velika porodica. Pored moje Dunje, koja ima 10 godina, od brata Vladimira i snajke Smiljke imam bratanca Andreja (20) i bratanicu Elenu (13). To su tetkina deca, koju obožavam, a sedam puta sam bila kuma, pa danas imam i 14 kumića – ozarenog lica govori o ljudima koje voli.

Ističe i koliko joj znači nesebična pomoć supruga koji kao inženjer tehnologije takođe ima mnogo poslovnih obaveza.

– Moj Dušan nikada nije prebacivao kada zbog pacijenata zaboravim na vreme, na kuću. Umeo je da stane uz mene uvek, pa i danas, kada sam na sebe preuzela odgovoran zadatak upravljanja novom klinikom.

Kaže da je retko imala kontakt sa novinarima ali se, evocirajući uspomene, setila da je kao najbolji đak u četvrtom razredu osnovne škole „izašla u Bazaru“ i da je posle toga bila ubeđena da će postati manekenka. Ipak, kao da su joj medicina i plućnebolesti bile suđene.

Mama je imala prvi napad astme dok sam ja bila u njenom stomaku i celog života se bori s tom bolešću. Stvarno sam imala jaku želju da joj pomognem da lakše diše, da ima na koga da se osloni kada joj nije dobro i ta želja me je opredelila da studiram medicinu, koju sam kasnije beskrajno zavolela.

Ovo sada nije prva epidemija s kojom se susrela. Pre 11 godina je vladala epidemija svinjskog gripa. Bio je decembar, Tatjana je tog dana pregledala 50 pacijenata, a kada je završila s poslom, stigli su njeni rezultati i saznanje da je u drugom stanju.

– Možete da zamislite tu istovremenu sreću i strepnju. Nisam bila mlada trudnica, bojala sam se jako, ali je naša Dunja srećom tu i naš je ponos. Odličan je đak i sluša baku koja o njoj brine dok mi radimo. Obožava da recituje i sva je neka umetnička duša. Nedavno je imala glumački debi u seriji „Igra sudbine“, a odabrao ju je Žarko Jokanović. Dunja obožava svoje drugare iz četvrtog tri Osnovne škole „Mihailo Petrović Alas“. Bila je ponosna kada su mi njeni prijatelji iz škole i njihovi roditelji, kao i učiteljica Aleksandra Kašerić pre neki dan čestitali novi posao – priča ponosna mama.

Pored mnogo obaveza i odgovornosti, o odmoru ne razmišlja, iako joj je ostao ceo ovogodišnji i pola odmora od prošle godine.

– Obožavam Budvu, ali mi je sada dovoljno da zamišljam kako ću jednom opet pod lozom Mogrena piti produženi espreso i limunadu. Da gledam u more i ćutim, to mi je ideal odmora. Iščekivanje tog uživanja me relaksira, što je u ovom trenutku sasvim dovoljno.

Tekst: Branka Gajić

Izvor: Blic