Ljubav prema pisanju Miona Moskovljević, maturant Treće beogradske gimnazije, iskazala je još u najranijem detinjstvu. Dogodine planira da upiše psihologiju, a u međuvremenu je rešila da sa svima podeli svoju tajnu srećnog života. Njen "Praktikum za sreću" čitaoci čitaju i - sami popunjavaju.

- Knjigu sam napisala vođena idejom da pomognem ljudima ne bi li pronašli svoj put ka sreći, što svaki primerak čini unikatnim, baš poput mog koji i sama svakodnevno popunjavam i ne mislim da prestanem - objašnjava mlada autorka.

Sreća je put a ne odredište, moto je njenog jedinstvenog priručnika. Na ideja da ga napiše došla je pre dve godine.

- Prvo sam napisala priču "Škola za srećne ljude", vodeći se time da većina ljudi smatra kako je u životu važno biti srećan, a to je važno i svim roditeljima kada je reč o  njihovoj deci. Međutim, niko nas ne uči kako se postiže da uvek budeš srećan. U školi učimo mnoge važne stvari, ali to ne. Počela sam da primenjujem sve ono što sam napisala u priči, načine da dan ispuniš radošću, poput toga da svakodnevno izabereš tri stvari koje voliš da radiš i potrudiš se da ih ostvariš. To mogu biti obične stvari, da nekoga obraduješ, gledaš film s dragom osobom, piješ kafu s drugaricama. Možda to i nije mnogo, ali ako svakoga dana tri puta uradiš nešto lepo za sebe ili za druge, sigurno je da ćeš biti srećniji – tvrdi Miona. 

Da bi bila sigurna da njen recept daje rezultete, predložila je drugarici da pokuša da ga primenjuje i da svaki dan izabere tri stvari koje joj donose radost. Posle nekoliko dana rekla joj je da zaista deluje. 

- Tada sam rešila da sa svima podelim svoj recept za sreću jer, ako je pomogao meni i njoj, zašto ne bi i ostalima – kaže naša sagovornica.

Svoju prvu priču napisala je kada je imala samo četiri godine, tek što je naučila slova.

- To je bila priča o četiri medvedića, ali je ne smatram nikakvim podvigom, pošto se i dalje slatko ismejem kada je pročitam – iskrena je Miona.

Nastavila je da piše priče, čak je počela i pravu knjigu, ali kaže da nikako ne nalazi vremena da je završi.

Tekst: Maja Bunčić