Posle velikog uspeha i premijere na Berlinskom festivalu s filmom Dovlatov u rusko-poljsko-srpskoj koprodukciji gde igra naslovnu ulogu, mladi beogradski glumac Milan Marić postao je prava zvezda u Rusiji. Ispričao nam je kakve je sve žrtve morao da podnese ne bi li se uživeo u lik čuvenog pisca i kako posle tog velikog životnog iskustva smatra da je odrastao u pravom smislu te reči.

PROČITAJTE VIŠE:INTERVJU VASIL HADŽIMANOV: Više puta sam se osećao grozno, pa sam radi izlečenja seo za instrument

Sasvim slučajno. Dugo su tražili glumca za tu ulogu i onda je naša glumica Danijela Stojanović, koja živi u Sankt Peterburgu, gledala jednu pozorišnu predstavu u kojoj igram i moju fotografiju pokazala producentima na kastingu. Uspostavili smo kontakt, oni su videli moj monolog iz Čehovljevog Ujka Vanje u nekoliko varijanti, da bi potom usledio moj odlazak u Sankt Peterburg i rad s Germanom. Snimili smo nekoliko scena i nakon toga su mi potvrdili da sam dobio glavnu ulogu u filmu.

Film je u Berlinu osvojio dve nagrade, kako ste se osećali u tom trenutku?

Naravno, bio sam presrećan zato što mi sve u vezi s tim filmom nekako deluje kao da nema dodirnih tačaka sa stvarnošću. Sve je izgledalo kao divan san, počev od toga kako sam dobio ulogu, kod kog režisera, koga sam glumio, kako i gde sam igrao, do toga da je premijera bila na jednom od najvećih svetskih festivala, u takmičarskom programu. To je moja prva glavna uloga i još dobijamo dve nagrade! Sve kritike su bile odlične. Publika je divno prihvatila film, u Rusiji fantastično prolazi, tako da su sve moje ranije sumnje u vezi s tim nestale. Premijera kod nas bila je na Festu i film je odlično prihvaćen.

Šta vam je bilo teže: ruska zima, učenje jezika ili da se ugojite 15 kg?

U početku je sve bilo teško. Nikada nisam doživeo hladnoću od minus 27 stepeni i tako veliku vlažnost vazduha. To je bila neka vrsta šoka ali se ćovek privikne na sve. Mnogo je bilo teže naučiti ruski jezik. Nisam znao ni da ga čitam a kamoli da ga govorim. Ima sličnosti s našim jezikom, ali to je samo mali procenat. Morao sam da se naviknem na zimu, za tri meseca da naučim ruski i da se dosta ugojim, ali to mi je nekako, i tada i sada, bilo normalno. Sve je to deo glumačkog poziva. 

Da li vam je bilo teško u nepoznatom gradu, gde ne znate ni jezik niti ljude?

S jedne strane, to je bilo dobro iskustvo, s druge, otežavajuća okolnost. Nije mi to bilo zabavno iskustvo već novo razdoblje u životu. Bilo šta da radim, prilazim tome s istom dozom entuzijazma i želje, pa sam na taj način prišao i ovoj ulozi. Naravno, kada vam je nešto toliko važno, vrlo brzo se pojave neke sumnje, strahovi, nedoumice... Bilo je tu i euforije, sreće, ali i straha od neizvesnosti u smislu da li ću ja to moći. U tim trenucima su potrebni prijatelji, porodica, potrebna je neka baza kojoj možeš da se vratiš. Hvala mojoj porodici i prijateljima jer su bili uz mene u teškim trenucima, makar i preko skajpa. To je bila jedna dobra životna škola za mene jer sam video da mogu dosta toga. Ne šalim se kada kažem da je to iskustvo bilo kao vojni rok kada si šest meseci u nepoznatom gradu, okružen nepoznatim ljudima. Kada sam otišao, imao sam 25 godina, a sada posle svega, shvatam da sam odrastao i da više nisam klinac. Svakome bih preporučio takvo ili slično životno iskustvo.

Koliko si ponosan na sebe i film koji ima rekordnu gledanost u Rusiji?

U jednom trenutku bili smo među tri najgledanija filma. To znači da je za 4-5 dana prikazivanja film gledalo 230.000 ljudi. Brojke nisu bitne već je divno to što je film odlično prihvaćen u Rusiji i što ga ljudi vole. Komentari o mojoj glumi su odlični jer ja nosim ceo film kao glavni glumac. Kritike su takođe odlične, još uvek nisam čuo nijednu lošu.

Imao si priliku da upoznaš ćerku Sergeja Dovlatova posle premijere u Berlinu, kakvi su njeni utisci?

Naš susret je bio emotivno kompleksan i, naravno, zbunjujući, jer se u filmu pojavljuje i njegova ćerka i to je jedan od glavnih motiva. U stvarnom životu, ona je zaista bila tu, kao i njegova supruga. Imala je potrebu da priča o filmu, o mojoj glumi u liku njenog oca... Nisam znao šta da joj kažem. Bilo vrlo dirljivo kada mi je rekla da niko ne bi mogao da odigra lik njenog oca tako kao ja. U tom trenutku emocije su me savladale i više nisam znao kako da se nosim s tim... To su neki magični trenuci u ovom poslu zbog čega ga mnogo volim. Mislim da ću njene reči pamtiti ceo život jer tako nešto može da ti se desi jednom ili nijednom u životu.

Tekst: Ana Cemović

Izvor: Lepa & Srećna