Kada su joj odgovorili da Bob želi da razgovara sa njom povodom intervjua, nije bila nimalo srećna. To je moglo da znači samo izmene, a ona uopšte nije videla razloga za to. No, nije imala kud, osim da potvrdi i ostavi kontakt telefon radi dogovora.

Renata je našla da je to sjajna vest, jer će ga opet videti, a urednik je samo slagao ramenima i rekao da su sve zvezde pomalo sujetne i da ne treba da se nervira zbog toga.

Zaključila je da je urednik verovatno u pravu.

Naposletku i nije imala drugog izbora, osim da se pomiri sa tim da posao još nije završen.

Nešto pre osam, Jovana je već bila na ulici, kako bi sačekala Boba. Još uvek se čudila njegovom predlogu da o svemu porazgovaraju uz večeru, ali je istovremeno bila polaskana pozivom.

Stigao je par minuta posle osam i odmah se izvinuo.

-Nema problema, to sam nekako i očekivala.

-Zaista?

-Pa eto… - slegla je ramenima – I prošli put samo vas čekali i to malo duže. Ovih par minuta i nije neko kašnjenje… - objasnila je.

-Ne bih zakasnio, jer to inače nije moja odlika, ali sam se malo duže spremao…

-Zašto?

-Pa ne znam… obično to ne činim…

-Je li to onda kompliment za mene? – rekla je u šali.

-Jeste.

-Zbog mene ste želeli da izgledate dobro? – ponovila je začuđeno.

-Da – rekao je to tako jednostavno da se zagledala u njega, kao da ne veruje – Predlažem da pređemo na “ti” – nastavio je – Glupo je da čitave večeri jedno drugom persiramo.

-Slažem se – prihvatila je i otvorila vrata automobila, što ga i nije iznenadilo.

-Ti si jedna vrlo emancipovana i samostalna osoba – primetio je.

-Smeta ti? – uzvratila je pitanjem.

-Ne, samo nisam baš navikao…

-A na šta si ti navikao?

-Na prenemaganje…

-Hahahahaha… - nasmejala se od srca – Misliš ono kad žene glume da su slabe, da im je potreban zaštitnik i kavaljer…

PageBreak

-Da, baš na to… - pogledao je preko ramena – Mrzim to…

-I šta se onda dogodi sa takvim ženama?

-Budu ostavljene – iskreno je odvratio.

-Znači, mnoge si ostavio u suzama?

-Da… A i bivao ostavljen… Ti?

-Ostavljena jednom i to mi je dovoljno za ceo život – odvratila je ozbiljno – Kuda idemo? – promenila je naglo temu.

-Na večeru, rekao sam ti.

-To znam, ali ne znam gde…

-Ako voliš mesto gde nema gužve, znam jednu vilu koja je nedavno preuređena u restoran za odabrane goste…

-Snobovsko mesto – pecnula ga je.

-Otmenost nije isto što i snobizan – odvratio je – Tu ljudi često greše.

-Onda, dobro – slegla je ramenima – Ako se tebi dopada, dopašće se valjda i meni.

-Hoće, ne brini.

Začudila se kada je ispred restorana videla tek nekoliko automobila.

-Baš i nije posećeno – primetila je.

-To je zato što ljudi ovde dolaze najčešće taksijem, jer ne žele da se opterećuju… Ovde dolaze oni koji žele da uživaju i da se opuste. Upravo kao ti i ja večeras… - dodao je, značajno je pogledavši.

Htela je da mu kaže da je ovo poslovna večera, ali je odustala. Zašto da kvari veče koje je obećavalo.

Dok su uživali u blagodetima fantastične kuhinje i prijatnom razgovoru, shvatila je da joj  njegovo društvo prija mnogo više nego što je očekivala. Iako joj je bilo teško da prizna, zapravo je bila očarana Bobom i poželela da se veče ne završi tako brzo.Tek tada se setila Darka i pokušala da u mislima opravda svoje ponašanje. Dok je razmišljala o njemu, pokušala je da se seti kako se osećala na početku njihove veze? Nije bila sigurna, ali je sasvim sigurno znala kako je sve bilo drugačije. Zaključila je da je misli vode u pogrešnom smeru i da bi ovo veče, ako tako nastavi, moglo da postane zamka za njene emocije.

PageBreak

Primetio je da je odsutna i lagano je dotakao po ruci.

-Odlutala si…

-Da – osmahnula se.

-Gde?

-Nigde… Razmišljala sam malo o prošlosti.

-I šta si zaključila?

-Ništa o prošlosti i ponešto o budućnosti.

-A to, naravno, nećeš podeliti sa mnom…

-Naravno da neću – nasmejala se.

-Nisam ni očekivao – tobože tužno je zaključio.

Nastavili su razgovor o tekstu za novine, a potom je prerastao u razgovor o svemu i svačemu. Godine odrastanja u istom gradu učinile su da evociraju brojne uspomene za koje i nisu znali da su bile zajedničke.

-Čini mi se da te poznajem godinama – rekao je – A već sam mislio da takve žene više ne postoje. Da li ćeš mi poverovati ako ti kažem da mi se dopadaš? – gledao je pravo u oči.

-Da.

-Da li se ja tebi dopadam? – usledilo je novo pitanje.

-Mogao bi da mi se dopadneš… – priznala je  i sama začuđena kako joj je to lako prešlo preko usana.

-Čitavo veče imam utisak da se držiš nekako rezervisano… Kao da te nešto koči, blokira…

-Znam – klimnula je – Ti zapravo ne znaš ništa o meni, o mojoj prošlosti…

-Voleo bih da čujem od tebe – ohrabrivao je.

-Ja sam…Bila sam udata i imam sina…

PageBreak

-Oh ... – bio je malo iznenađen – Nisi mi ništa govorila o tome. Šta se dogodilo, ružan razvod?

-Ne – odmahnula je -  Još ružniji karcinom koji je za par meseci odneo mog supruga. Bio je to šok isprva kada smo saznali… Odlučili smo da se borimo svim postojećim sredstvima, nema toga što nismo pokušali, ali…. – glas joj se prekinuo – Nije vredelo… Ti poslednji dani koje smo proveli zajedno bili su najteži i najlepši dani mog života. Darko je bio užasno hrabar, nikada se nije žalio niti mislio na sebe,  čak i onda kada bi svako drugi poklekao duhom i telom… On je stalno brinuo za nas dvoje, govorio mi je da se pobrinem da Vuk ne doživi njegovu bolest kao traumu i pred njim se ponašao kao da se ništa ne dešava. I pored najstrašnijih bolova se smešio i zabavljao ga divnim bajkama kakve je samo on mogao da smišlja u takvom stanju. Tada sam shvatila koliko ljubav može da bude velika i duboka… - ugrizla se za usnu i zaćutala na kratko - Kada je shvatio da je kraj veoma blizu, zahtevao je da ga smestim u bolnicu, kako ne bih bila uz njega i videla koliko  pati. Kada je otišao zauvek, u meni je ostala ogromna praznina koju ničim ne mogu da popunim. Srećom Vuk je bio isuviše mali da bi shvatio šta se događa…

-Ti si veoma hrabra žena Jovana – uhvatio je za ruku i lagano stisnuo – I posebna…

-Nisam – odmahnula je glavom – Samo sam morala da se borim sa onim što me je snašlo.

-U tebi ima toliko toga što bih voleo da upoznam, saznam, osetim… - nagnuo se ka njoj i zagledao u njene zamagljene oči – Znam da je nedolično u ovom trenutku da ti to govorim, ali je zaista tako… Mislio sam da me više nikada nijedna žena neće privući, zaitrigirati, a onda sretnem tebe i shvatim da u meni još žive emocije za koje sam mislio da su izgubljene.

Oborila je pogled, izbegavajući njegove oči. Nije želela da u njima vidi nešto što bi je nateralo da počne da razmišlja o njemu kao o muškarcu kojeg želi kraj sebe.

- Hajde da promenimo temu – brzo je rekla – Otišli smo zaista predaleko…

Već je prošla ponoć kada su napustili restoran. U vazduhu se osećala napetost. Oboje su znali da među njima lebdi jedno neizovoreno pitanje, želja da se ovo veče još ne završi.

-Kuda idemo sada? – prekinuo je tišinu.

-Kućama – odvratila je.

Ma koliko je želela da ostane sa njim i možda provede jednu divnu, nezaboravnu noć, znala je da taj luksuz sebi ne sme da dozvoli. Njen i njegov život bili su dva sasvim različita,nespojiva sveta… U njegovom, punom glamura i slave nije moglo biti mesta za takvu ženu kakva je ona bila. Šta je ona uostalom mogla da mu pruži… Možda nekoliko noći punih strasti i ništa više od toga. Od njega je mogla da očekuje isto toliko, a toliko je za nju  bilo malo… premalo…

PageBreak

-Zamišljena si… - primetio je.

-Da…

-O čemu razmišljaš? – upitao je, iako je naslućivao.

-O sebi, tebi, svom životu…

-Hteo bih da znaš da nisam planirao ništa od ovoga… Nisam imao nameru da nešto pokušavam sa tobom, sve se ovo dogodilo sasvim spontano…

-Znam – potvrdila je – Verujem ti.

-Ipak, ne mogu da kažem da mi je žao što se nešto desilo među nama… - nastavio je.

-Ništa se nije dogodilo! – prekinula ga je.

-Nije spolja – nastavio je – Ali oboje znamo da nečega ima između nas. Glupo je da poričeš…

-Dobro, ne poričem da postoji uzajamna naklonost, ali na tome sve mora da se završi – ustrajala je.

-Zašto? Zar ne želiš ni da nam daš šansu?

-Kakvu šansu?! – nervozno je odvratila – Zar zaista misliš da šansa postoji??

-Mislim da to zavisi isključivo od nas dvoje – mirno je odvratio – Čemu toliki otpor?

-Ja nisam žena kakva tebi treba! Ja imam tridesetosam godina, dete i posao u Beogradu. Ti si slavan i koliko znam slobodan i živiš u Beču! Reci mi kako to sve može da se spoji??!!

-Kao prvo ti ne znaš kakva žena meni treba… Osim toga i ja imam tridesetosam godina, i slobodan sam, baš kao i ti. Na žalost nemam decu, ali se nadam da još postoji šansa za to. Što se gradova tiče, ne vidim nikakav problem u tome da se vas dvoje, kada budeš poželela, preselite kod mene i da živimo zajedno. Tvoje dete mi nimalo ne smeta, ja decu obožavam i nema razloga da jedno divno, malo stvorenje smatramo preprekom – rekao je u dahu.

PageBreak

Jovana ga je gledala sa neskrivenim čuđenjem.  Zaustavio je ispred njene zgrade i ugasio motor.

-Ti to ozbiljno? – upitala je.

-Najozbiljnije - nasmešio se.

Vrtela je glavom u neverici.

-Ti me uopšte ne poznaješ… Video si me dva puta u životu…

-Znam – potvrdio je – I želim još da te viđam još puno, puno, puno… - smešio se.

Zakikotala se i nije mogla da prestane. Talas neobuzdane sreće je celu obuzeo, smejala se sve dok joj suze nisu krenule. Bob je posmatrao sa neskrivenom radošću i čekao da se umiri.

-Govorili su mi da imam smisla za humor, ali priznajem da nisam baš verovato u to… Do večeras. Ali, vidim da sam tebe silno zasmejao i zabavio, tako da … - raširio je ruke sa komičnim izrazom na licu.

-Bleso!! – munula ga je laktom.

-Ohoooo!! To su prve prisne reči koje si mi uputila… Makar bile i uvredljive – tobože se durio.

-Nisu uvredljive – branila se – Ja to samo onako… iz milošte…

-Stvarno? – primakao se sasvim blizu nje, skoro je dodirujući svojim telom.

-Stvarno…- šaputala je.

-Ti znaš da ću te sada poljubiti, zar ne? – nastavio je i on šapatom.

-Znam… - prošaputala je.

Njegove usne su se približavala njenim kao na usporenom snimku. Tik pre nego će ih dotaći, oči su joj se same zatvorile u divnom iščekivanju. Blag, skoro plah poljubac zapalio je iskru strasti koja je tinjala čitavo veče. Ljubili su se divlje, gladno, nezasito… Svi razlozi i prepreke bili su odneseni bujicom želje i zaboravljeni bar na kratko. U njegovom naručju osetila  je ponovo ženu u sebi, želju da voli i bude voljena i nije se stidela toga prvi put posle dugo vremena. Njihovi vreli uzdasi ispunili je mali prostor, prozori automobila su se zamaglili od žudnje i vreline njihovih poljubaca. Činilo se da je vreme zastalo i čekalo da se bura u njihovim telima smiri, pre nego što ih vrati u stvarnost.

Nastaviće se...