"Neispričana priča" je fikcija autorke o nekom, sasvim drugačijem životnom izboru princeze Dijane. Šta bi se dogodilo da nije poginula? Da je tragedija bila iscenirana jer je ledi Di želela da započne sasvim drugačiji život? Na samom početku Monika Ali golica našu maštu i kaže: Neke priče se mogu ispričati samo kao bajke...
(2. nastavak)
Gospođa Džekson ipak bi mogla da učini nešto za njega, pomislio je Grabovski dok je kroz prozor kamiona gledao na drugu stranu ulice. Mogla bi da ga upozna s Lidijom.
Cin-cin-cin, eto Lidije na tacni.
Sumnjao je u to. Nema smisla da pita osim ako ne izvede nekako kao da se sama toga dosetila. Gospođi Džekson ne bi se svidelo da bude druga violina u sopstvenom orkestru.
Kad Lidija izađe iz radnje, prići će joj i reći... Ćao, super izgledaš, a ja odavno nisam ništa povalio. Šta kažeš, srce? Hoćemo li kod tebe ili kod mene?
Lidija se zadržala u radnji. Šta li radi tamo?
Grabovski podesi kaiš foto-aparata. Uzeo je aparat i počeo da slika ulicu. Bila je to slatka ulica, imala je nešto osobeno. Imala je prave radnje a ne one mini tržne centre kakve je svuda viđao. Neki klinac se proveze biciklom i on napravi nekoliko snimaka. Biće lepe fotke, kao umetničke, paoci će biti zamućeni, a i svetlost je dobra jer je sunce nisko nad gradskom većnicom. Ali umetnost se ne prodaje, ma šta gospođa Džekson pričala.
Očito je šta treba da uradi. Treba da priđe i pomazi psa.
Lidija je izašla iz radnje. Grabovski uvuče stomak. Zakoračio je. U susret mu je išao neki čovek, a pas je preleteo preko ulice čim ga je ugledao i počeo da mu kevće oko nogu.
Čovek se sagnuo i uzeo psa. To je moja fora, džukelo, pomisli Grabovski. Da si smesta spustio tog kera.
Ali ovaj to nije uradio. Uputio se ka Lidiji.
Očigledno se poznaju. Možda će razmeniti koju reč i razići se.
A možda su se dogovorili da se nađu.
Sa te udaljenosti Grabovski nije mogao da im vidi izraze lica. Izvadio je iz torbe teleobjektiv. Nikad ne izlazi iz kuće bez fotografske torbe. Čak ni kad izađeš da snimiš tek poneku fotografiju života u malom gradu, jer samo s foto-aparatom možeš da vidiš ono šta je ispred tebe, a nikad se ne zna šta će ti sve zatrebati.
Zumirao je njeno lice. Mogao je lepo da ga vidi pored ramena onog lopova što mu je drpio psa. Dobro je video kako ga gleda.
Baš vam hvala, gospođo Džekson, pomisli Grabovski. Zaboravili ste da mi napomenete jednu sitnicu u vezi sa Lidijom, i to baš onu koja bi mi bila od koristi.
Grabovski se vrati u pansion. Uzeo je aparat i stao ležeći da pregleda fotografije koje je snimio. Bile su prosečne. Nijedna nije izgledala onako umetnički, čemu se nadao. Došao je do Lidijinih slika. Prva nije bila fokusirana, na drugoj je ispala iz kadra, na trećoj je zažmurila, a na četvrtoj je prelepo ispala.
Vratio se i obrisao prve tri fotografije. Uzdahnuo je i krenuo da obriše i četvrtu, ali ju je još jednom pogledao. Uvećao ju je. Usne su joj bile blago razdvojene, kao da priča ili se smeje. A oči su joj prekrasne – morskoplave. Kome da zameriš ako joj priđe?
A on upravo to nije uradio. Samo ju je vrebao iz prikrajka.
Grabovski joj je zumirao oči. Zagledao se u njih. A onda se pridigao.
Ustao je iz kreveta, spojio kablom aparat za laptop i prebacio sliku na hard-drajv. Otvorio je sliku.
Neverovatno. Zakleo bi se! Čak se i naježio.
Otvorio je sliku koju je nameravao da stavi na korice. Stavio je fotografije jednu do druge. To nije bila ona, ali oči su im iste. Identične.
Mora nešto da popije.
A šta ako je to ona? Šta ako mu je priča ispred nosa? I to najveća priča u životu.
Ponovo se zagledao u monitor. Stvarno je bizarno. Oči su im, sem sitnih okolnih borica, sasvim iste, čak i onaj sićušni, jedva vidljivi zeleni prsten oko desne zenice. Pogledao je u levo oko – čisto, jarkoplavo. Ponovo se vratio na desno. Moraš dobro da se zagledaš da ga vidiš. A Grabovski ga je jasno video, kao i hiljadu puta pre.
…
Mora da snimi još fotografija. Nema nijednu valjanu na kojoj je sa momkom. Gde god da se sakrio dok ih je pratio, nijednom nije uspeo da ih uhvati pod odgovarajućim uglom. Znao je kako će priča biti objavljena: naslovna strana, i još najmanje šest duplerica.
Sve dok zna ono što zna, sve dok se priča uklapa, novine će je štampati. Sami dokazi nisu mu ni potrebni. Novinama nisu potrebni dokazi kad imaju priču koju žele da objave. Nagovestili bi, recimo, da su dve poznate ličnosti u vezi samo na osnovu poljupca u obraz. Znao je i kako bi to objavili: JE LI OVA ŽENA...
A šta ako greši u vezi s Lidijom?
Grabovski se vrati u sobu, sede na krevet i uze da prebira brojanice.
Nije morao nikome ništa da dokazuje. Jedino sebi, i to izvan svake sumnje. A postojao je samo jedan način da to uradi.
…
Plivala je gotovo sat vremena i za sve to vreme provedeno u vodi nije osećala bol, kao da ga je voda sprala iz duše i tela, kao da se rastvorio, otekao iz nje.
Posle toga je nahranila Rufusa, pa napravila kajganu i tost. Sipala je sok i kafu, pa sela za pult. Sedela je i gledala u tanjir. Odgurnula ga je od sebe pa rukama pokrila lice kao da će je neko videti da plače.
Ovo što se desilo s Karsonom bilo je neminovno. Samo je lagala sebe da može s njim da deli život, s bilo kim. Poželela je da može da se vrati unazad i ponovi sve samo da ga ne povredi. A i to je nemoguće.
Sad je morala da se sabere i nastavi. Stvorila je život vredan življenja i sad je na njoj da ga i proživi. Skućila se, našla posao, stekla prijatelje, koji su je prihvatili takvu kakva je. Onakvu kakva nije. Onakvu kakva je sada.
Jedna joj se slika urezala u pamćenje: lice Grabovskog. Nije on nju jurio i ulovio. To je nemoguće. Čista je koincidencija što se ovde zadesio i nema ni najmanje šanse, ama baš nikakve, da ju je prepoznao. Ipak, sasvim je prirodno što ju je njegovo prisustvo uznemirilo. Trebalo je sa tim zrelo da se nosi, da prihvati da je to nesrećan sticaj okolnosti i da će morati na kraće vreme da ode iz grada da se ne bi sekirala. A ona je od svega napravila dramu.
Da li da danas negde otputuje i vrati se kad Grabovski ode? Danas ima svašta da obavi, a i stvarno bi bilo grozno od nje da ne dođe na čajanku koju će joj Amber prirediti. Možda je bolje sutra da ode.
…
Ester, ona starica iz azila, nije bila onoliko pričljiva koliko se nadao. Lidija je dobra radnica, to je otprilike sve što je saznao uz poneki komentar kako ume dobro s psima. I to da najčešće jede Esterinu pileću salatu za ručak. Dok se vraćao ka Lidijinoj kući, premotavao je razgovor. Svaka reč koju je o njoj izgovorila poslodavka objaviće se i biće zlata vredna.
Ester nije bila naročito oprezna, ali je razgovor uporno navodila na rad i finansiranje azila, na to kako će vrlo pažljivo upotrebiti izdašnu donaciju koju im je ponudio. Pozirala mu je za slikanje.
Palo mu je na pamet da je Ester namerno dala sve od sebe da zaštiti privatnost svoje radnice. A šta li je mislila da ova krije? Nemoguće je da iko zna Lidijin pravi identitet. Za sve ove godine sigurno je izatkala neverovatnu mrežu laži.
Parkirao se malo dalje niz ulicu i pešice došao do prilaza. Lidijinih kola nije bilo. Konačno se opametila i otišla. Iskoristila je šansu koju joj je pružio.
Od tada je prošlo tri sata i sad se verovatno ukrcava u avion. Odaće je spisak putnika, osim ako nije rešila da jednostavno sedne u kola i nestane. Možda ima još lažnih identiteta. Sve će se to na kraju razotkriti. Došao je do ulaznih vrata. Bila su zaključana. Probao je i zadnja vrata, ali i ona su bila zaključana. Onda je proverio sve prozore u prizemlju da vidi je li koji ostao otvoren. Nekoliko snimaka iz kuće savršeno će zaokružiti stvar. Vredi pretražiti i sobe jer je možda u žurbi ostavila neki trag. Nije se celog jutra spremala za odlazak.
Pored šupe je video nacepana drva. Otrčao je do tamo i odabrao najveću i najtežu cepanicu. Došao je do kuhinjskog prozora i načas oklevao. U haosu koji će da nastane, sitna provala neće baš privući veliku pažnju. Razbio je prozor i uvukao se u kuhinju, pravo na pult.
Prizemlje je bilo otvoreno, bez pregradnih zidova, a ona ga je već slikao kroz prozor. Nije gubio vreme već je odmah usnimio još nekoliko fotki i različitih uglova. Najbolje je da najpre pretraži spavaću sobu. Najbolja slika koju može da usnimi jeste slika kreveta u kome je spavala. Dok se peo stepenicama, razmišljao je na koju stranu da skrene kad se popne. Video ju je nekoliko puta na prozoru spavaće sobe, pa je u glavi već imao predstavu rasporeda u kući. Ovaj skromni dom, razmišljao je dok je slikao jednostavnu kuhinju od bukovine, ovaj skromni dom... stigao je do vrata spavaće sobe i uhvatio se za kvaku. Ovaj skromni dom je bio svedok... ne, to ne valja. Kročio je u sobu. Na trenutak je pomislio da halucinira. Ispustio je foto-aparat, koji se zaljulja o remenu oko vrata i udari ga u prsa.
„Zdravo“, kazala je i uperila mu pištolj u glavu. „Mene tražiš?“
Monika Ali