Mangupi, i to samo oni retki koji su imali priliku da je vide, iza Mihaelisovih leđa nazivali su je „Grčkom kraljicom“, i to ne toliko da bi uvredili misterioznu devojku već pre da bi potcrtali uobraženost i samodovoljnost ove, za sve pa i lokalne Grke, zapravo, nedostupne strankinje. Ali bogate strankinje.

Od najranijeg detinjstva, delimično zbog slabog zdravlja i u Grka retko viđenog bledog tena – zaostavštine srpskih gena majke – zasenčenog tek u devojaštvu nekim tajanstvenim poput slonovače svetlucajućim prelivom, zbog patrijarhalnosti Kir Mihaelisa a delimično i sopstvenih navika, Kraljica je živela na drugom spratu kuće izgrađene u moskopoljskomstilu i nije mnogo izlazila.

Ako je već bila kraljica, onda je drugi sprat porodične kuće bio, zapravo, to njeno pusto i hladno kraljevstvo. Nije često silazila čak ni u na turski način visoko ograđeno dvorište, u kome je niko s ulice ne bi mogao videti. Još manje je odlazila u čaršiju, među ljude. Uzalud je majka Melisa izražavala glasno negodovanje i zabrinutost da joj se jedina kći nikada neće udati ako se dobro ne predstavi viđenijim porodicama.
...
Kir Mihaelis je ostajao gluv na ženine žalbe, neprestano nagrađujući svoje jedino dete nakitom i skupim haljinama koje je oblačila samo sama za sebe i, ponekad, za obrnutu sliku u lepom i skupom biljurnom ogledalu kupljenom čak u Alepu.