Sa zakonima ljubavi isto je kao i sa zakonima fizike. Ako su nam poznati, od njih možemo imati koristi, a ako ih zanemarujemo, često će nam se događati neprijatnosti čiji će nam uzroci ostati nejasni - tvrdi Ridiger Dalke, stručnjak iz oblasti holističke medicine, u svojoj knjizi Zakoni sudbine.

Kada govorimo o ljubavi, obično mislimo na snažna osećanja i romantične trenutke, ali toj pojavi koja vlada svetom može se pristupiti i sa druge strane. „Biohemija ljubavi” nudi zanimljive odgovore.

Hormoni koji raspiruju ljubavni žar, estrogeni i androgeni, odavno su dešifrovani. U međuvremenu je objašnjena i ona čarobna fascinacija euforične zaljubljenosti s leptirićima u stomaku. Čim se zaljubljenom paru sretnu pogledi, polude takozvani neurotransmiteri, hormoni. Dopamin, koji se proizvodi u povećanim količinama, svu našu pažnju usmerava na potencijalnog partnera koga smo ugledali. Još uvek mu se nismo „nabacivali”, nego smo na njega samo bacili oko, ali u nama u biohemijskom smislu sve počinje da vri. Odluka u koga ćemo se zagledati i dalje je prepuštena duši, mada nam čak i pritom delovanje mirisnih supstanci priređuje izvesna naučna iznenađenja – objašnjava Ridiger Dalke.

PROČITAJTE VIŠE: 5 ZNAKOVA KOJI POKAZUJU DA JE VAŠA LJUBAV BAŠ ONA PRAVA: kako da prepoznate srodnu dušu

Svemu tome se pridružuje feniletilamin, dovodeći nas u uvrnuto i predivno raspoloženje, kada nam ne trebaju ni san ni hrana, hoćemo da zagrlimo boga i čitav svet, a u glavi i pred očima samo nam je naš partner iz snova. Ta biohemijska pometnja čula ili zaluđenost, može toliko da ovlada čovekom i toliko ga pomete da je spreman da napusti porodicu, posao, da čitavu svoju životnu priču ostavi za sobom ne bi li sledio taj novi impuls, iza kojef se kriju neurotransmiteri. 

Svet je pun ljudi koji imaju problema u partnerskim odnosima, pri čemu je jedan vid problema i kada smo sami a da to ne želimo. Mehanizmi po kojima stupamo u vezu proizlaze iz dva glavna zakona. Veza koja nam prija sledi zakon rezonance, prema izreci: sličan se sličnom raduje. Nasuprot tome, partnerstvo koje nas „isceljuje”, to jest dopunjuje i teži da nas učini celovitim, sledi zakon polarnosti: suprotnosti se privlače. 

Problem leži u tome što veze koje nam prijaju  slabo pokreću naš razvoj, pa stoga vrlo lako mogu postati dosadne. Međutim, veze koje nas isceljuju omogućuju nam rast i razvoj, ali usled manjka prijatnosti i mnoštva međusobnih razloga, mnogo teže podnosimo i teško možemo da ih izdržimo. Stoga se sve svodi na kompromis između tih dveju vrsta veze. Trebalo bi, dakle, da znamo u kakvu mešavinu se upuštamo i čega smo se u tom smislu poduhvatili. 

– Ako sebi, najbolje već unapred, razjasnimo da kod partnera može da nam smeta samo ono što je problematično i kod nas samih, u rukama već imamo dobre karte za zajedničku budućnost. U tom smislu najbolja preporuka za dobru vezu bila bi da najpre samokritički pogledamo ono što nam je kod naših životnih saputnika dosad smetalo, pa da na to nadovežemo neku vrstu sopstvene terapije. Sve to će se, naime, u nekoj novoj vezi pre ili kasnije ponovo pojaviti kao problem. Tako gledano, partnerski odnosi nisu samo izvor ljubavi i zadovoljstva, nego i prilika da učimo i rastemo. Oni su pravi izvor mladosti za naš duh, a za našu dušu terapija senke koja može da nas izvede na svetlost – tvrdi Ridiger Dalke.

Tekst: Žaklina Milenković

Izvor: Lepa i Srećna