Pod tremom domaćin dočekuje komšiju i gosta, poručivao je još pre pola veka arhitekta Božidar Petrović, najzaslužniji za povratak duhu narodnog graditeljstva, uprkos negodovanjima nekih projektanata da pravi seljačke kuće u urbanoj sredini.

Koji je to seljak dočekao komšiju da piju kafu ili vruću rakiju na balkonu, takav ne postoji, govorio je Božidar Petrović, profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, naglašavajući da je za srpsku narodnu arhitekturu važan trem, jer se pod tremom i ruča i spava.

Još šezdesetih godina, u okolini Rudnika, nikle su prve kuće po zamislima Bože Petrovića. Danas se potez od njegovog rodnog sela Dići do Koštunića, između Mileševca i Orahovca, naziva „parkom Božinih kuća”, ali i prostorom oporavka srpskog graditeljskog nasleđa.

– Petrović je uspeo da vrati duh naše folklorne arhitekture i spoji ga sa modernim načinom življenja. Za tradicionalne elemente bilo je mesta u modernoj kući, koja ima garažu, podrum, kupatilo, centralno grejanje. On je uspeo da spoji gotovo hiljadugodišnje narodno iskustvo gradnje sa savremenim načinom života – kaže Branko Bojović, arhitekta urbanista, član Akademije arhitekture Srbije.

Ovaj povratak tradiciji mnogi nisu dočekali dobronamerno jer tih godina vladali su modernistički principi, ali danas se narodno graditeljstvo sve više uvažava, pa i ulazi u modu.

Bojović objašnjava da je u prvoj polovini dvadesetog veka u arhitekturi vladao internacionalistički pravac s namerom da potre sve regionalne razlike. Namera nije ostvarena zbog velikih razlika u različitim podnebljima: staklena kuća na Severnom polu je nepraktična zbog ogromnih troškova grejanja, a u tropskom pojasu zbog ogromnih troškova hlađenja.

– Kuće Božidara Petrovića su inspiracija i za mlade arhitekte. U Šumadiji ima mnogo odlično sagrađenih kuća, s tremovima, a ne balkonima. U Vojvodini se vraćaju prirodnim materijalima – kaže Bojović.

Iako je arhitekta Božidar Petrović izgradio mnogo lepih kuća u Srbiji, objavio četiri knjige, imao izložbu u SANU, njegova delatnost nije prošla bez otpora.

Isprva nije bio ni profesionalno priznat, nije mogao da predaje projektovanje na fakultetu, a u jednom gradu su odbili njegov projekat pod izgovorom da neće da prave seljačke kuće u urbanoj sredini.

Pomoglo mu je to što je pokret moderne, koji je radio seriju jakih regionalnih škola, počeo da doživljava procvat sedamdesetih godina i u svetu. Najpre u Izraelu, pa u Japanu, a zatim i u Južnoj Americi.

Bojović kaže da je kod nas narodno graditeljstvo imalo veliki prekid. Od srednjovekovnih građevina ostali su manastiri i poneka tvrđava kao u Smederevu ili Golupcu. Naša vlastela i vladarske kuće nemaju sačuvane dvorce u kojima su živeli jer su bili napravljeni od drveta.

– Modernizacija u Srbiji počela je posle Prvog svetskog rata kada počinje gradnja kuća od cigle u obliku slova T ili na G. Te kuće nemaju tremove koje karakterišu moravsku kuću gde možete da boravite napolju, a da budete u kući. Kuća na G preuzeta je od Nemaca. Mojoj generaciji predavali su neki profesori koji su smatrali da je folklorna kuća prošlost, da ne može da se ponovi i da treba preći na moderan arhitektonski izraz – priseća se Bojović.

Zapadni uticaji osećaju se u velikim gradovima, u blokovima na Novom Beogradu kao što je „Marija Bursać”, pa u „Braće Jerković”, u Kragujevcu, Kraljevu, Zagrebu, Sarajevu.

Naš sagovornik naglašava da u Srbiji na Ibarskoj magistrali imamo staklene fasade na kućama, što je suludo u našem klimatu. Ljudi samo slede trenutne trendove.

– Boža Petrović u svoje vreme nije bio prihvaćen, ali je sada došlo vreme da se na njegove ideje gleda racionalno i da se vraćamo proverenim i našim iskustvima. Lako je danas izgraditi modernu kuću s karakteristikama podneblja. Taj pokret se omasovljuje jer ljudi shvataju da je kuća deo našeg identiteta kao jezik, svadba ili nošnja – kaže naš sagovornik.

Za šumadijsku i moravsku kuću karakterističan je suhozid, kameni zid od maltera, koji praktično ne propušta vodu. Služi kao temelj koji podiže kuću od nivoa tla. Konstrukcija je od brvana ispunjena čatmom (preko pletiva od pruća), krov je plitak zbog jakih vetrova. Zato se naše kuće i razlikuju od alpskih, jer tamo nema vetrova ali su veliki snegovi, pa su potrebni visoki krovovi zbog odbrane od snega. U našim uslovima visoki krovovi bi se brzo deformisali zbog jakih udara vetrova.

– Zbog kopiranja Zapada, počeli smo da gradimo tipske kuće, u koje su utrošene milijarde. Nažalost, u istočnoj Srbiji nastao je veliki graditeljski problem. Gastarbajteri su trošili velike pare na zidanje ogromnih kuća jer nisu mogli da taj novac ulažu u privatni biznis. Tako imamo fenomen da se napravi kuća sa 40 soba a živi se u suterenu, u sobi i kuhinji – ističe Bojović.

Tekst: Dragoljub Stevanović

Izvor: Politika