Marsel Brojer je svoju rodnu Mađarsku napustio 1920. godine da bi studirao slikarstvo na Akademiji u Beču. Nove ideje koje su se širile iz Bauhausa privukle su mladog studenta da im se priključi. Posebno je bio zaniteresovan za otkrivanje novih oblika u domenu nameštaja i tehnoloških mogućnosti materijala.

Stolica za sva vremena

Njegovo najpoznatije delo je čuvena stolica „Wassily” iz 1925. godine. Iako je zapravo njegov studentski rad, stolica je postala klasik modernog dizajna 20. veka. I danas se uspešno proizvodi i suvereno vlada svim prostorijama, stambenim i javnim zgradama. Zamisao o savijenim čeličnim cevima primenjenim na nameštaj Brojer je razvijao i dalje kombinujući ovaj konstruktivni element s polufoteljama, foteljama, stočićima, stolovima.

Usavršavanje

Istovremeno ga je zanimala i standardizacija nameštaja i opreme za enterijer. To ga je navelo da započne sopstvenu
arhitektonsku praksu u Berlinu 1928. godine. U reklami za „Standard Moebel“, koji je bio proizvođač njegovog nameštaja, Brojer izjavljuje da „samo jedan jedini, istinski dobar stočić može da odgovori na bezbroj najrazličitijih zahteva u enterijeru“.

Istorijska dela

Među njegove najvažnije radove u ranom periodu spada dizajn nameštaja za nove Bauhausove prostorije u Desauu 1925. godine, zatim projekat stanova za Doldertal, predgrađe Ciriha 1933. godine. Na projektovanju stanova radio je zajedno sa Alfredom i Emili Rot, i ti projekti su postali jedan od najznačajnijih primera međunarodnog stila u arhitekturi 20. veka.
Od 1935. do 1937. Brojer je u Londonu radio sa F.R.S. Yorkerom, a od 1937. do 1941. sarađivao s Valterom Gropijusom u SAD. U istom razdoblju predavao je na Harvadskom univerzitetu. Između ostalog, radio je palatu Uneska, i "Whitny", muzej američke umetnosti u Njujorku 1966. godine. Bio je povezan i s programom dizajna IBM-a, za koji je projektovao laboratorije u Francuskoj i na Floridi.

Inovacije

Iako je Marsel Brojer najpoznatiji po svojim stolicama od savijenih metalnih cevi, u kombinaciji s razapetom kožom za sedište i leđni naslon, među njegovim ranim radovima treba spomenuti za ono vreme veoma avangardne stambene kuhinje, u kojima su se po prvi put pojavili odvojeni gornji i donji nazivi elemenata. Donji ormani su imali radne površine, a gornji pregrade za posuđe, začine i staklo. To su bile prve kuhinje u Nemačkoj s kontinuiranim radnim površinama duž zidova, bez stola u sredini prostorije.

Arh. Radmila Milosavljević