Da je ovo uradio neko drugi, rekli bismo: „Kakav kič”! Ali, pošto je to delo Roberta Venturija, znamenitog teoretičara, vrhunskog arhitekte i mislioca, onda sledi analiza i sinteza slučaja.

Poigravanje dokazanim i neprikosnovenim stilskim vrednostima iz dalje i bliže prošlosti kao što su art deko, čipendejl, šeraton, kraljica Ana i drugi, bio je deo neo-pop kulture ranih 80-ih godina prošlog veka. Venturi je na šablonske forme izrezane i oblikovane od jeftine šperploče (nalik na makete od kartona) oslikavao prepoznatljive karakteristike pojedinih velikih stilova. Šare i dekor u vidu cveća, draperija, kanelura i kapitela na ovim stolicama deluju zabavno i duhovito i niko ih ne bi shvatio ozbiljno da iza toga ne stoji pola veka dominacije funkcionalizma, po kome je svaki ukras ravan zločinu, a svaka neposlušnost u pogledu arhitektonskog dizajna ravna svetogrđu.

Venturija na ovaj gest nije terao sentiment prema prošlosti već prezasićenost sterilnom stvarnošću. I zato, dok ne stignu nove ideje kojima će se trasirati budućnost, koristićemo citate iz prošlosti na nov način. Otuda i naziv neo-pop dizajn. Ovakav stav prema dizajnu arhitekture, enterijera i nameštaja postao je internacionalna senzacija.

Nova eklektika i spoj nespojivih sadržaja šokirali su ekspertsku elitu i zabavljali mase potrošača, prezasićene diktatima modernizma i funkcionalizma o tome šta se sme a šta ne sme kada je nameštaj u pitanju. Posledica neo-pop dizajna prerasla je u pokret „antidizajn”, koji je prvo bio pozitivno revolucionaran, da bi se izrodio u promociju kiča kao stila života. Uostalom, zar oduvek „put u pakao nije popločan najboljim namerama”? Umetnici i dizajneri koji su želeli da brišu granice i promovišu individualizam, našli su se u vrtlogu nekontrolisane pobune. Stolice kao ove ostale su poput onih iz pesme „devojke za jedan dan”.  

Robert Venturi

Američki arhitekta i dizajner italijanskog porekla, rođen je 1925. godine u Filadelfiji. Završio je visoku školu i akademiju i diplomirao na Prinston univerzitetu 1947. godine, gde je 1950. i doktorirao. Ove studije su definisale njegov stručni profil, najizraženiji u domenu teorije i prakse arhitekture i dizajna. Sarađivao je sa E. Sarinenom i L. Kanom, dobijao nagrade za svoje teorijske stavove i putovao po Evropi radi sticanja novih profesionalnih iskustava. Ubrzo postaje predavač, a zatim i profesor na prestižnim američkim univerzitetima. Venturi je simbol pokreta protiv okoštalosti u arhitektonskoj praksi, kroz veoma specifičan vid protesta putem agresivne teorije koja zadire u samu suštinu stvari. Njegove knjige „Pouke iz Las Vegasa” i „Složenosti i protivrečnost u arhitekturi” (prevedene i kod nas), uz mnoge druge, imale su snažnog odjeka u stručnoj javnosti. Venturi je istovremeno i autor brojnih arhitektonskih objekata u SAD i širom sveta (Evropa, Japan). Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su Prickerova nagrada 1990. i Nacionalna medalja za umetnost SAD 1992, 2002. i 2007. Venturi je član brojnih internacionalnih arhitektonskih i dizajnerskih udruženja i spada među najuticajnije arhitekte i dizajnere postmodernističke orijentacije s kraja 20. veka.

Marijana Milosavljević,
dipl. istoričar umetnosti