- Irena Sendler je hrabro i tajno spasila 2.500 jevrejske dece iz Varšavskog geta tokom Drugog svetskog rata, koristeći kutije za alat, džakove i kanalizaciju.
- Tokom rata bila je mučena od Gestapa, ali nikada nije odala informacije o deci, čime je sačuvala njihov život i identitet.
- Posle rata nastavila je humanitarni rad, dobila priznanje "Pravednik među narodima" i ostavila neizbrisiv trag u istoriji humanosti.
Irena Sendler danas je najpoznatija po herojskim akcijama tokom Drugog svetskog rata. Kao članica tajnog pokreta otpora i organizacije "Žegota" - Saveta za pomoć Jevrejima, zajedno sa grupom hrabrih žena organizovala je spasavanje jevrejske dece iz Varšavskog geta. Njena dela u periodu nemačke okupacije odraz su životnog uverenja koje je nosila mnogo pre rata, ali i nakon njega. Irena Sendler bila je istinska humanitarka – osetljiva, hrabra i odlučna.
Rođena je kao Irena Kržižanovska 15. februara 1910. u Varšavi. Otac joj je bio lekar i društveni aktivista koji je vodio sanatorijum za obolele od tuberkuloze u Otvocku, a često je lečio siromašne besplatno.
"Kad neko tone, moraš da pružiš ruku", bila je rečenica kojom je Irena kasnije opisivala vrednosti koje je ponela iz roditeljskog doma.
Rani život i studentski aktivizam
Tokom studija prava i polonistike na Univerzitetu u Varšavi, otvoreno se suprotstavljala diskriminaciji Jevreja koja je krajem 1930-ih bila prisutna na poljskim univerzitetima. Reagovala je na napade nacionalističkih grupa, branila napadane studente i priključila se levičarskom Savezu poljske demokratske omladine.
Kasnije je zapisala: "Vaspitana sam da verujem da religija, narodnost ili rasa nisu važne – važan je čovek."
Početkom 30-ih godina udala se i započela profesionalnu karijeru u pravnom odeljenju Sektora za pomoć majci i detetu pri Slobodnom poljskom univerzitetu.
Od 1935. godine radila je kao socijalna radnica u Varšavskom odeljenju za socijalnu zaštitu i javno zdravlje. Najviše se bavila mladim ženama i samohranim majkama, pomažući im savetima o zdravstvenoj zaštiti i prevenciji infekcija i neplaniranih trudnoća.
Rat počinje – pomoć Jevrejima u Varšavi
"Kada su Nemci ušli u Varšavu 1939. godine, mnogi moji jevrejski prijatelji odjednom su ostali bez mogućnosti da obezbede osnovne potrebe."
Zajedno sa koleginicama iz odeljenja socijalne zaštite – Jadvigom Piotrovskom, Irenom Šulc i Jadvigom Deneko – počela je da organizuje pomoć Jevrejima: distribuirala je hranu, finansijsku podršku i materijalnu pomoć. Delovala je smelo i brzo, često rizikujući život.
U jesen 1940. Nemci osnivaju Varšavski geto – zatvoreni deo grada za jevrejsko stanovništvo, gde su ljudi masovno umirali od gladi, bolesti i užasnih uslova života. Zahvaljujući službenoj dozvoli socijalnog radnika, Sendler je mogla da ulazi u geto.
Tamo je posećivala prijatelje, donosila hranu i lekove i pomagala ljudima da prodaju stvari kako bi došli do novca.
Kao pripadnica levičarskog krila socijalističkog pokreta delovala je u podzemlju pod kodnim imenom "Klara".
Irena i njene koleginice falsifikovale su dokumente Odeljenja za socijalnu zaštitu kako bi obezbedile hranu i novac za stanovnike geta.
Falsifikovanje dokumenata i prvi koraci u spasavanju dece
Irena Sendler i njene koleginice – među kojima su bile Jadviga Piotrovksa i Irena Šulc – falsifikovale su dokumentaciju Odeljenja za socijalnu zaštitu kako bi obezbedile novac, hranu i odeću za ljude u getu.
"Jaga (Jadviga Piotrovksa) je imala sjajnu ideju. Osnova za dobijanje pomoći bila je socijalna anketa. Mi bismo je falsifikovale, upisale neko izmišljeno poljsko prezime, dobile sredstva i onda ih preko poverljivih ljudi prosleđivale jevrejskim porodicama", prisećala se Sendler.
Od 1941. bekstvo iz geta, ali i pružanje utočišta Jevrejima, kažnjavani su smrću. Najviše pokušaja bekstva dogodilo se 1942. tokom tzv. Velike akcije likvidacije, masovnih deportacija u logore smrti.
Godine 1942. Irena Sendler prošla je kroz kapije Varšavskog geta noseći kutiju sa alatom. Ispod sloja čekića i eksera nalazila se beba stara svega šest meseci, uspavana kako bi ostala tiha. Da su nacistički stražari čuli plač, obe bi bile odmah streljane. Irena se nasmešila, prošla pored straže i spasla prvi život od mnogih. Ukupno 2.500 dece.
Bebe je iznosila u kutijama za alat, uspavane mališane skrivala je u džakovima od jute označenim kao veš, a stariju decu vodila kroz mračnu kanalizaciju šapućući: "Ne puštajte ni glasa", dok su nacističke patrole hodale iznad. Koristila je i kola hitne pomoći, sa decom sakrivenom ispod lažnih leševa.
Znala je da će deca, kada prežive, možda zaboraviti svoj identitet. Zato je zapisivala pravo ime svakog deteta i novu lokaciju na tanke trake papira, zatvarala ih u staklene tegle i zakopavala ispod jabuke u bašti svog komšije – kao tajni spisak budućih povrataka.
Gde su dalje zbrinjavali decu?
U tim mesecima Irena i njene koleginice iz Odeljenja socijalne zaštite usredsredile su se na najugroženije – decu. Tajno su ih izvodile iz geta i tražile skloništa na tzv. "arijevskoj strani".
Deca su zatim, uz lažne dokumente i preporuke, bila poveravana poljskim porodicama ili smeštana u ustanove. Lažne upute potpisivao je Jan Dobračinski, šef Odeljenja za socijalnu zaštitu, čije su veze sa direktorima domova bile dragocene.
Za mnoga deca prvi "sigurni korak" bio je Dom za decu sveštenika G. P. Bodena, gde je evakuacija organizovana uz saglasnost uprave. Ključnu ulogu imala je Vladislavа Marinovska, u saradnji sa kurirkom Irenom Šulc i Helenom Šeško. Dolazak dece najavljivan je telefonom šifrom koja je opisivala njihov izgled i vreme dolaska.
Pronalazak bezbednog utočišta bio je mučan i opasan posao. Nije se krilo samo od Nemaca – već i od dela lokalnog stanovništva. Mnogi Poljaci su ćutali iz straha i sopstvene borbe za opstanak, a samo retki su se usuđivali da pomognu. Bilo je, nažalost, i onih koji su sarađivali s okupatorom i prijavljivali sakrivene Jevreje.
Ulazak u "Žegotu" – organizovani otpor i mreža spasa
Rasprave o tome kako odgovoriti na Holokaust dovele su 4. decembra 1942. do stvaranja Saveta za pomoć Jevrejima "Žegota" pri Delegaturi poljske vlade u zemlji. Bila je to jedinstvena poljsko-jevrejska organizacija u okupiranoj Evropi, jedina koja je imala državnu podršku za spasavanje Jevreja.
Najverovatnije u januaru 1943. Irena Sendler stupa u kontakt sa Julijanom Grobelnjim – "Trojanom", predsednikom "Žegote", koji je podstiče da se pridruži. Zahvaljujući njenom angažmanu, kuriri dobijaju finansijska sredstva i podršku, čime se dalje razvija dečije odeljenje organizacije.
U septembru 1943., pod kodnim imenom "Jolanta", Irena Sendler postaje na čelu dečijeg sektora Žegote. Upravlja mrežom saradnika koji tajno prenose novac porodicama u skrovištima i nalaze nova bezbedna mesta za decu spasenu iz geta. Jedno od hitnih utočišta bilo je stan Marije i Ane Kukulske u ulici Markovska 15 u Varšavi.
Zatvor i Varšavski ustanak
U oktobru 1943. godine Irena je izdata i Gestapo ju je uhapsio. Mučili su je da otkrije spisak, slomili joj ruke i noge, ali nikada nije dala informacije. Na dan zakazanog pogubljenja dogodilo se čudo: članovi Žegote potkupili su stražara i Irena je upisana kao "pogubljena". Iz zatvora je izašla šepajući, zvanično mrtva, ali živa.
Po završetku rata iskopala je tegle i godinama pokušavala da spoji decu sa preživelim rođacima. Većina roditelja nije preživela, ali zahvaljujući njoj 2.500 jevrejske dece ostalo je živo. Decenijama kasnije, njenu priču otkrilo je četvoro srednjoškolaca iz Kanzasa, a svet je upoznao staricu koja je izvela najveću akciju spasavanja u Holokaustu.
Kada su je novinari nazvali heroinom, Irena je samo odmahnula glavom: "Mogla sam da učinim više. Ovo kajanje pratiće me do smrti."
Živela je sa porodicom Palester u varšavskom okrugu Mokotuv. Tamo ju je zatekao početak Varšavskog ustanka, 1. avgusta 1944. godine. Do septembra je radila kao bolničarka u ambulantnoj jedinici u ulici Fałata.
Adam Celnikijer, njen drugi suprug kome je nekada pomogla u getu, skrivao se zajedno sa njom pod prezimenom Žgržembski. Grupa je uspela da izbegne deportaciju u logor u Pruškovu i završila je u Okencu, gde su zajedno vodili improvizovanu ratnu bolnicu.
Nakon rata
Posle rata, Irena Sendler je nastavila da pomaže najugroženijima - organizovala je domove za siročad, učestvovala u osnivanju domova za stare i socijalnih ustanova. Nije odustala od svojih levičarskih uverenja. U novim političkim okolnostima posleratne Poljske pridružila se Poljskoj ujedinjenoj radničkoj partiji (PZPR). Govorila je da socijalizam razume kao služenje drugima - siromašnima, ranjivima i bespomoćnima.
Sa Stefanom Žgržembskim imala je dva sina i ćerku. Jedan sin je preminuo ubrzo po rođenju, a drugi je bolovao od srčanih problema i preminuo 1990-ih. Početkom šezdesetih godina ponovo se povezala sa prvim mužem, Mečislavom Sendlerom.
Godine 1968. ozbiljno se razbolela i prestala da radi. U isto vreme u komunističkoj Poljskoj pokrenuta je antisemitska kampanja, zbog koje je nekoliko hiljada Jevreja napustilo zemlju, među njima i Irenini bliski prijatelji. Potresena događajima, rekla je saradnici iz ratnog perioda Jardvigi Pjotrovskoj: "Jaga, ponovo tuku Jevreje - moramo da osnujemo novu Žegotu."
Pravednica među narodima
Irena Sendler bila je jedna od prvih Poljakinja koja je dobila izraelsko priznanje "Pravednik među narodima", dodeljeno od strane Jad Vašema onima koji su nesebično pomagali Jevrejima tokom Holokausta. Orden je primila 1965. godine, a danas se čuva u Muzeju istorije poljskih Jevreja POLIN u Varšavi.
Zbog prekida diplomatskih odnosa Poljske i Izraela 1968, Sendler nije mogla da putuje u Jerusalim sve do 1983. godine. Tada je zasadila svoje drvo u Jad Vašemu, na samom ulazu u Vrt pravednika.
"Drvo na brdu u Jerusalimu vrednije je od spomenika. Spomenik se može srušiti, a drvo će uvek rasti", rekla je na ceremoniji.
Uprkos priznanjima, šira javnost dugo nije znala za njena dela. Tek oko 2000. godine priča o Ireni Sendler ponovo je otkrivena i počela da se širi svetom. Snimljeno je više filmova o njenom životu, dobila je brojna odlikovanja, a 2007. i 2008. bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir.
Godine 2007. dobila je nagradu "Orden osmeha", međunarodno priznanje koje dodeljuju deca. Irena je tada rekla: "Ovo je najlepše priznanje koje sam ikada primila." Pre dodele priznanja, po tradiciji, morala je popiti sok od limuna i nasmejati se.
Irena Sendler preminula je 12. maja 2008. godine. Danas se njeno ime čuva kroz nazive ulica, trgova, škola, nagrada, kao i na muralima, novčićima i poštanskim markama. U njenoj časti organizuju se događaji i inicijative širom Poljske.
Ona i dalje inspiriše ljude. Njena ratna misija i rad njenih saboraca svedoče o retkoj snazi duha u najmračnijem vremenu istorije. Pomagali su uprkos pretnjama, kaznama i širenju mržnje.
Na uručenju nagrade Jana Karskog 2003. godine, Sendler je rekla:
"Volela bih da se sačuva sećanje na plemenite ljude koji su rizikovali život da bi spasili braću Jevreje, a čija imena niko ne pamti. Ali moramo pamtiti i okrutnost i mržnju koja je terala ljude da izdaju komšije i ubijaju jedni druge. Nadam se da će ovo sećanje biti opomena svetu, da se takva tragedija nikada ne ponovi."
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili fotografija/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
BONUS VIDEO: