Ponekad, i oni za koje mislimo da ih najbolje poznajemo, kriju delove sebe koje nikada nismo videli. Porodične tajne često ostanu zaključane – doslovno.
Marija je to shvatila tek nakon smrti svog oca, otkriva u svojoj ispovesti. Među stvarima koje je nasledila, nalazio se i stari, zarđali ključ. Vodio je do napuštenog skladišta čije je postojanje dotad jedva i primećivala. Nije imala hrabrosti da ga odmah otvori – kao da je duboko u sebi znala da bi ono što bi tamo mogla da zatekne moglo da promeni sve što je do tada verovala o svom ocu.
"Moj tata je umro pre nešto više od dve godine. Nismo bili preterano bliski, on je bio onaj tip oca koji je fizički uvek bio prisutan, ali ne i emocionalno. Bio je tih, vredan čovek i delovalo je kao da nikada ne otkriva celog sebe. Živeo je život sa zadrškom, a takav je bio i prema svojoj porodici", započela je svoju ispovest.
Kada je preminuo, iza sebe nije ostavio mnogo – stari izlupani auto, neke račune i jedan izanđali ključ skladišta, uz poruku: "Mojoj ćerki ostavljam sve iz skladišta. Ona će znati zašto."
Mesecima nije imala snage da ode i vidi šta se tamo nalazi.
"Ali kada sam se konačno odlučila na taj korak, ono što sam otkrila ostavilo me je bez reči! Celo skladište bilo je dupke puno, svuda oko mene bile su zapečaćene kutije, a kad sam počela da ih otvaram jednu po jednu, suze su mi same krenule niz lice. Svaka od tih kutija bila je podsetnik na moje detinjstvo - prepune mojih stvari na koje sam potpuno zaboravila", ispričala je Marija.
Njen otac je, bez njenog znanja, tokom celog života pažljivo čuvao sve što ju je podsećalo na odrastanje.
"Tada sam shvatila šta je tata sve vreme krio od mene i nisam mogla da zaustavim emocije. Sve sam očekivala, ali ovo ne! Stari školski crteži, rođendanske čestitke, igračke… Bila je jedna kutija na kojoj je pisalo „Marijine omiljene knjige“ – a unutra su bile beleške o svemu što ja volim. Pronašla sam i malu kutijicu u kojoj je čuvao moje mlečne zube."
Ali ono što ju je najdublje potreslo bila je kutija puna neotvorenih pisama.
"To su bila pisma koja mi je pisao, ali ih nikada nije poslao. Bila su ispunjena redovima izvinjenja, njegovih strahova, detalja iz mog detinjstva koje nije mogao da zaboravi, iako o tome nikada nije govorio. Tople reči ponosa zbog žene u koju sam izrasla, i njegova tuga jer nije znao kako da iskaže ljubav i nežnost koje je osećao prema meni."
Satima je, kaže, sedela u tom starom, prašnjavom skladištu, bez glasa plakala i preispitivala sve što je godinama verovala o svom ocu.
"Odrasla sam misleći da mu nije stalo do mene, do nas, do porodice. A sada sam shvatila da mu je verovatno bilo stalo više nego bilo kome drugom — samo nije znao to da pokaže. Sada ga više nema, i ne mogu da mu kažem kako se osećam… ali barem znam da je bio tu. Da me je osluškivao, voleo, i da me nikada nije zaboravio. Voleo me je na svoj, tihi način", zaključila je Marija.
Pročitajte i kako da se ispovedite.
BONUS VIDEO:
Tekst: Stil / Lepa&Srećna / Jasmina Glišić