Uskoro će zima. Miriše na sneg.
 Ustajem. Gledam kroz prozor. Na balkonu se zelene listići lavande, ruzmarin još uvek cveta. Nežni, roze listići prkose hladnoći i svojim mirisom me podsećaju na dane kada je to prelepo drvce zasadio moj dragi čovek.
 Da li je to bilo baš tako davno? Godine prolaze, nižu se dani, smenjuju se godišnja doba.
Meni se čini kao da je ovog jutra moj čovek sa mnom. Kao da me teši, kao da mi govori, tiho, umirujuće...

Te dobre, drage oči...

Možda me ovi jesenji dani rastužuju zato što se približava dan kada je on otišao.
 U svakom trenutku vidim njegov lik, zamišljam kako je to bilo kada sam žurila kući, trčeći stepenicama, i onako u kaputu prvo ulazila u njegovu sobu da vidim drago lice, da sebično tražim snagu u tim dragim očima koje su izbegavale moj pogled jer, sada znam, da bi potekle suze bola, suze rastanka iz tih dobrih, dragih očiju, da su tih dana gledale u mene i da su nam se pogledi susretali.

Osećaj težak, opterećujući, da možda dragom biću nisam rekla sve što sam htela,da se nisam oprostila sa njim, da nisam naslonila glavu na njegovo rame, da se u nekim poslednjim trenucima nisam oprostila sa njim.

Pitam i tražim odgovore.

Ti osećaji mi pritiskaju dušu.
 Od koga tražiti oproštaj? Od Boga, njega, sebe...
Osećaj da nikada više neću videti te oči, taj dragi lik, da nikada više neću imati oslonac u tim mršavim, a tako snažnim ramenima, da nikada više neću sebi priuštiti luksuz da pogrešim, jer njega nema. Njega nema da mi pruži ruku, da kaže da ništa nije strašno, da se sve može ispraviti, da moja odgovornost bude i njegova.

Dragi moj čovek. Toliko mi nedostaje.
 Ljubav, osećaj pripadnosti, snaga naših osećanja, divne godine sa njim, sećanja, uvek obojena njegovom ljubavlju, lepota davanja, pružanja... Sve to daje mi snagu za dalje.
 Pitam i tražim odgovore i unapred znam. Snaga naše ljubavi trasirala je moj put. Ruke koje su grlile, rame na kojem sam tražila oslonac, oči koje su pružale utehu, u mislima mi pružaju odgovore.

Već zvone telefoni.

Znam, sve je tako duboko urezano u mom srcu. Duh ljubavi, njegov, kruži oko mene. Daje mi odgovor, pruža mi utehu, pokazuje mi put. Jesen je. Miriše na sneg. Nedostaje mi ruka koja je pripadala meni, ruka koja me je grlila, tešila, ruka koja je značila pripadnost i ljubav.
U tišini stana, pijući jutarnju kafu, dopuštam sebi luksuz na suze, koje je samo on umeo da briše i da vrati osmeh mom licu.

Dopuštam sebi taj osećaj slabosti, jer dan počinje.
Jutro je. Uskoro će i zima.Jutro puno mirisa. Mirisa lavande, ruzmarina, mirisa naše ljubavi, topline, mirisa njegovog smeha...

Brišem suze. Nasmešim se danu, jesenjem jutru, njemu u mojim mislima, u mom srcu. Podižem glavu, već zvone telefoni.

Rajka N.