Muškarac sa sindromom Petra Pana zapravo je nezreo, što život s njima čini vrlo komplikovanim. U psihologiji, taj izraz se koristi za anksioznost uzrokovanu odrastanjem i željom da se ostane dete.

Treba razlikovati nostalgična osećanja prema detinjstvu od nepristajanja na odrastanje i sazrevanje, kao i sve što s tim dolazi, pre svega, odgovornost, kako prema drugima tako i prema sebi, kažu psiholozi.
Svi se rado sećamo detinjstva i poželimo ponekad da ponovo budemo deca, ali kada takve želje prerastu u opsesiju, onda govorimo o psihološkom problemu, koji je američki psiholog Den Kili prvi definisao 1983. u svom delu Sindrom Petra Pana, uz podnaslov Ljudi koji odbijaju da odrastu. U najkraćem, Kili opisuje ove osobe kao narcisoidne, emocionalno nezrele, društveno neodgovorne i zavisne.

Petar Pan je onaj ko izbegava obaveze, pritom lako daje obećanja ali ih ne ispunjava, i odbija da se emotivno vezuje na duže vreme. Stalno je u potrazi za „onom pravom” od koje očekuje bezuslovnu ljubav. Njegova ljubav, tvrdi Kili, po pravilu je površna, i čim shvati da je nekome zaista potreban, on beži. Neodgovorno se ponaša i u ostalim aspektima života, retko kad završava ono što započne, lako menja odluke, često ne uspeva da završi školovanje ili se seli sa fakulteta na fakultet. Šarmantan je i zabavan, ali ga retko ko shvata ozbiljno, što njega kao narcisa iritira, jer voli da mu se dive.

Kao i u popularnoj dečjoj priči s početka 20. veka iz pera škotskog pisca Džejmsa Metjua Barija, o dečaku koji može da leti i koji nikad ne stari, i u stvarnom životu savremenog Petra Pana neophodna je pažnja ozbiljne i odgovorne Vendi. Kili je kasnije u psihologiju uveo i sindrom Vendi, žene koja se prema partneru ponaša previše zaštitnički, čak majčinski. Međutim, čak i strpljiva Vendi teško ostvaruje stabilnu vezu s Petrom Panom. On u ženi ne traži majku koja će ga prevaspitati, već majku koja će ga obožavati. Ni druga junakinja iz priče, Zvončica neće dugo uz sebe zadržati Petra Pana, jer je slična njemu, površna i nestalna. Zato je ona za njega samo igračka i brzo će mu dosaditi.

PageBreak

Verovatno najpoznatiji Petar Pan novijeg doba bio je pevač Majkl Džekson, koji je svoj ranč u Kaliforniji preuredio u zabavni park i dao mu naziv Nedodjija (Neverland), upravo po imaginarnoj zemlji Petra Pana u kojoj deca nikad ne odrastu.


U svojoj knjizi posvećenoj ovom sindromu, Kili navodi da se on najčešće javlja na početku zrelog doba kada muškarci počinju da dobijaju obaveze, da je češći u bogatijim porodicama i da postoji nekoliko faza njegovog razvoja:

Od 12. do 17. godine: Pojavljuju se prvi simptomi u vidu nesigurnosti, teskobe, neprihvatanja odgovornosti, usamljenosti i konflikata u pogledu seksualnosti.

Od 18. do 22. godine: Ispoljava se narcizam, ponekad praćen mizandrijom (patološka mržnja prema muškom polu) ili pak mizoginijom (patološka mržnja prema ženskom polu).

Od 23. do 25. godine: Muškarac se žali na nezadovoljstvo životom i nemogućnost prilagođavanja. Psiholozi ove probleme uglavnom tumače kao uobičajene za to životno doba, ali se iza njih često krije sindrom večitog dečaka, tvrdi Kili.

Od 26. do 30. godine: Počinje faza hroničnog ispoljavanja sindroma, uz tendenciju njegovog prikrivanja iza maske zrelosti.

Posle 45. godine: Odrastao muškarac svojim stilom života pokušava da vrati detinjstvo, uz osećaj krivice zbog izgubljenih godina. Depresija i teskoba postaju ozbiljnije kako se približava andropauzi.

Prema Kiliju, u životu većine muškaraca koji pate od ovog sindroma javlja se pet psihičkih stanja, koja postoje u svakoj fazi života, a posebno su izražena u periodima krize.

Emocionalna blokada

Muškarac ne izražava svoja osećanja, već se ona često pojavljuju u ekstremnom vidu, na primer, ljutnja izbija kao bes, radost kao histerija, razočaranje kao samosažaljenje. Tuga se može pojaviti u formi napadne, izveštačene radosti, infantilnih šala ili nervoznog smeha. Konačno, on gubi kontakt s vlastitim emocijama i više ne zna šta zaista oseća, tvrdi Kili.

Tekst: Sonja Atanasijević

Izvor: Lepa & Srećna