Dve srpske princeze bile su u haremu osmanskih sultana i imale status sultanija. Najpre je to bila princeza Olivera Lazarević (oko 1373 - posle 1444), najmlađa ćerka gospodara Moravske Srbije kneza Lazara Hrebeljanovića (1329-1389), a potom unuka Oliverine sestre Mare, udate za Vuka Brankovića, koja se takođe zvala Mara (1416-1487), ćerka srpskog despota Đurđa Brankovića (1427-1456).

I Olivera Lazarević i Mara Branković živele su u vrlo burnom istorijskom periodu, kada su njihove bračne veze sa osmanskim sultanima bile od ogromne diplomatske i političke važnosti za opstanak sultanima vazalne srpske države.

To su bili čisto brakovi iz političkog interesa, koji su, što se tiče emotivnog ishoda, dali potpuno suprotne rezultate.

Oliverin brak sa sultanom Bajazitom I Jildirimom započeo je kao politički, ali se pretvorio u strasnu ljubavnu romansu, dok je Marin brak sa sultanom Muratom II do kraja ostao formalan i čisto politički, bez ikakvih emotivnih i ljubavnih veza i telesnih kontakata između sultana i srpske princeze.

Olivera se iz Kruševca 1391. uputila u Jedrene – evropsku prestonicu Osmanlija. Sestru su pratili mladi knez Stefan, potonji despot, i mlađi brat Vuk, kojima je to bilo prvo putovanje na poklonjenje novom vrhovnom gospodaru Srbije. Prema predanju, srpski narod im je ceo put zasuo ružama.

bajazit.jpg
Foto: Shutterstock

Sultan Bajazit tada je već imao tri žene, kadune, koje su mu podarile šestoro dece – četiri sina i dve ćerke.
Olivera je u haremu zatekla i druge plemkinje, kako osmanskog, tako grčkog i francuskog porekla.

Princeza Olivera nije završila kao beznačajna konkubina Bajazita, koji je zbog žestoke naravi nazvan Jildrim-Munja. Lepa, učena i gospodstvena "kaurka", kojoj je sultan dozvolio da ostane u hrišćanskoj veri, osvojila je srce padišaha od koga su svi drhtali.

Olivera je postala jedna od četiri sultanove zakonite žene – kaduna, odnosno žena sa kojom je sklopio šerijatski brak.

Svedočanstva osmanskih hroničara puna su jeda na Oliveru, koja je brzo postala najvoljenija žena od četiri kadune. Zapisali su da se sultan zbog nje ponašao kao "nevernik", pio je vino i pokazivao neuobičajenu blagost prema njenom bratu knezu Stefanu i Srbiji, jer je praktično jedina zadržala status države na Balkanu, makar i vazalne. Između Olivere i sultana se rodila snažna emotivna veza.

Zahvaljujući njenom velikom uticaju na Bajazita, ali i Bajazitovom velikom poštovanju prema kneginji Milici i Stefanu, Srbija je u to vreme imala mnogo povoljniji položaj nego druge balkanske vazalne države.

U osmanskoj "Hronici", Ašik-paše Zade, napisanoj oko 1484. godine, Oliveru zovu "Srpkinja devojka" ili "Ćaurka devojka" koja je lepotom i strpljivošću zaludela sultana Bajazita. Kao pravoverni musliman i derviš, Ašik-paša je zamerio osmanskom sultanu što se odao alkoholu, navodno pod uticajem nove žene.

Ali jedino što se sa sigurnošću može pretpostaviti jeste da je uticaj mlade sultanije bio veći nego što je to bilo dozvoljeno ijednoj ženi pre nje. Olivera i Bajazit bili su u braku punih dvanaest godina.

turska 1007282683 History and Art Collection  Alamy  Profimedia-min.jpg
Ilustracija Foto: Profimedia, History and Art Collection Alamy Profimedia

Samo je Oliverin uticaj na Bajazita održavao u životu Srbiju i Stefana, koji je uz pomoć majke i sestre sazrevao u sposobnog vojskovođu i državnika, što nije moglo da promakne Osmanlijama. Sultanovom okruženju nije se nimalo dopadalo što jedan "kaur", vazal, stvara vojsku i državu. Olivera je uspešno ometala mnoge smrtonosne spletke protiv svog brata Stefana i obaveštavala ga o stanju na osmanskom dvoru.

Prava sablazan za istočnjake bilo je to što je Bajazit vodio Oliveru sa sobom u vojne pohode, smatrajući njeno nenametljivo znanje i savete dragocenim.

Mongolska invazija pod vođstvom kana Tamerlana bila je sudbonosna za Bajazita, Oliveru i Stefana. U bitku kod Angore, današnje Ankare, srpski knez je kao vazal doveo, kako su zabeležili hroničari, oko 5.000 srpskih oklopnika koji su se hrabro i uporno borili na strani Osmanlija.

Tamerlan je zarobio Bajazita i Oliveru, kojoj je naredio da mu služi vino pred Bajazitom, što je bilo veliko poniženje za sultana. Neki istoričari navode da se sultan 8. marta 1403. godine zbog poniženja ubio ispivši otrov skriven u prstenu. Osmansko carstvo time je obezglavljeno i raspalo se.

Olivera je oslobođena iz zatočeništva tokom 1403. zahvaljujući poslanstvu koje je njen brat Stefan Lazarević poslao Tamerlanu. Tamerlan je omogućio Oliveri da se mirno vrati kući, oslobodivši čak i srpske zarobljenike. U Konstantinopolju je Stefan od vizantijskog cara dobio titulu despota.

Posle 12 godina od napuštanja Srbije, Olivera se s bratom vratila u otadžbinu, gde se zamonašila i ostala savetnik i oslonac Stefanu do kraja njegovog života. Veliki istoričar Stojan Novaković smatrao je da je Olivera Lazarević imala ključnu ulogu u održanju srpske države u najtežim vremenima.

Princeza Mara Branković i sultan Murat II

Mara Branković, lepa ćerka despota Đurađa bila je, posle Olivere, druga srpska princeza koju su udali za osmanskog sultana. Za razliku od Olivere, Mara nije imala preveliki uticaj na svog muža.

Mara, ćerka despota Đurađa Brankovića i unuka Vuka Brankovića, rođena je 1418. u Vučitrnu, a još kao devojka završila je na osmanskom dvoru, u haremu Murata II, kao druga žena osmanskog sultana.

turska 1006413079  Historic Images  Alamy  Profimedia-min.jpg
Ilustracija Foto: Profimedia, Historic Images Alamy Profimedia

Narodna pesma beleži da je u detinjstvu bolovala od teške bolesti, koju je preživela. Narodni pesnik je zapisao i da je Mara bila jako lepa, da "lepše nema u svih sedam vlaških kraljevina i svoj butun turskoj carevini".

Despot Đurađ, po dolasku na presto Srbije, dogovara sa suprugom Jerinom da Maru, kako bi zaštitili interese zemlje, udaju za osmanskog sultana Murata II. Mir sklopljen sa Muratom II imao je teže uslove nego onaj sklopljen posle Kosovske bitke. Danak Osmanlijama bio je daleko veći, a država daleko manja. Murat je dozvolio Đurađu da, kako je ostao i bez Kruševca i Beograda, sazida novu prestonicu Smederevo.

Jedan od uslova za sklapanje novog mira s Osmanlijama, bio je i udaja Đurđeve ćerke Mare za sultana Murata II i njen odlazak u harem.

Đurađ i Jerina morali su da sakupe ogroman miraz – 600.000 dukata, što je bilo više od desetogodišnjeg danka koji je Đurađ od 1428. godine plaćao Osmanlijama.

Venčali su se 1436. i Mara je bila druga i poslednja venčana žena Murata drugog, koji je ranije oženio Halimu.
Sultan je, prema procenama, bio 13 do 16 godina stariji od Mare. Kada su se venčali imao je 32, a Mara između 16 i 19 godina. Ipak, za razliku od Olivere, Mara nije imala sreće u braku sa osmanskim gospodarom, pre svega zato jer je sultan bio biseksualac, i kao takav je imao seksualne kontakte sa ženama samo toliko koliko je bilo neophodno da ostavi potomstvo.

Mara, tako, nije poput Olivere mogla da učini mnogo toga za Srbiju, jer nije imala isti status na osmanskom dvoru kao njena starija rođaka.

Mara je, kao i njena baba–tetka Olivera zahvaljujući osmanskoj verskoj toleranciji ostala u hrišćanskoj veri.

Ono što je veoma interesantno jeste istraživanje mladog vizantologa iz Beča, Mihaila Popovića, koji je pisao doktorsku disertaciju na temu Mare Branković. Popović je detaljno proučavao izvore i upoređivao hronike, da bi u svojoj knjizi dokazao da između Mare Branković i sultana Murata nije bilo nikakve fizičke veze kao između muža i žene. Ona je u harem došla pod ugovorom, kao dinastička žena, dobila je svoju pratnju i živela sasvim izdvojeno.

To što se nije ostvarila kao majka, vratilo joj se, međutim, kroz veliko uvažavanje i poštovanje Muratovog naslednika, Mehmeda II Osvajača – Mara je bila i neka vrsta dadilje i učiteljice princu Mehmedu, jer je njeno obrazovanje bilo daleko veće nego obrazovanje njegove majke – robinje. Zato ne čudi pisanje Karlovačkog rodoslova da Maru "car Mehmed ljubljaše i poštovaše kao rođenu majku."

Posle Muratove smrti, 1451. godine, Mehmed pušta svoju maćehu da se vrati u Srbiju, darujući je njenim mirazom, oblastima Toplica i Dubočica.

Mogla je Mara da postane vizantijska carica, ali je odbila bračnu ponudu Konstantina XI Paleologa, koji je bio udovac bez dece. Ona je odbila prosce rekavši da se zaklela da se više neće udavati.

Do kraja života podržavala je vezivanje Srpske despotovine za Osmansko carstvo i bila je u Srbiji vođa osmanofiske struje.

Osim što se pojavlјuje kao junakinja nekoliko istorijskih romana i studija, Mara Branković se pojavlјuje i kao lik u turskoj istorijskoj seriji o Mehmedu Osvajaču pod naslovom "Mehmed Bir Cihan Fatihi" koja je emitovana 2018. godine. Koliki je njen uticaj bio na osmanskom dvoru vidi se iz toga što je njena želјa bila presudna prilikom izbora nekolicine Carigradskih patrijarha. 

Da li je slučajnost što obe srpske princeze nisu rodile sultanima decu? Niti Olivera niti Mara nisu rodile sultanima decu. Zašto se to dogodilo?

Osmanskim sultanima je bilo važno da za žene tj. sultanije imaju ćerke poznatih i uticajnih dinastija. Ali su izbegavali da sa njima imaju potomke, upravo iz razloga da se time ne bi upleli direktno i krvno u tu dinastiju, u ovom slučaju dinastije Lazarević i Branković, u svoje državničke poslove i sukobe oko prestola među naslednicima nakon smrti sultana.

Sultanova deca koje rode robinje iz harema neplemenitog porekla nisu preko svojih beznačajnih porodica mogle da imaju nikakav uticaj na ovako važna državna pitanja. Za rađanje dece, odnosno prestolonaslednika, služile su robinje. Pročitajte i šta su pisali o lepoti Mare Branković.

BONUS VIDEO:

00:21
Kako se pravilno kuva turska kafa Izvor: Reddit/sinjiOnO

 Tekst: Sandžak danas / Lepa&Srećna / Jasmina Glišić