Razlika između boga i doktora? Bog zna da nije doktor: Vedrana Rudan hrabrije nego ikad o borbi protiv karcinoma

• Vedrana Rudan otvoreno piše o borbi sa karcinomom i strahu od doktora.
• Njena ispovest otkriva kako pacijenti ne strahuju od smrti, već od umiranja u bolovima.
• Tekst je snažna kritika sistema koji često zaboravlja da iza dijagnoze stoji čovek.

Zlostavljači, političari, kriminalci, žene, muškarci, učiteljice, profesori, tete u vrtiću, državni službenici, djeca…

Nisam se bojala fajta. Vukla sam se po sudovima, pravda je bila na mojoj strani tako da me pobjede nisu ni čudile ni veselile. Ne kažem da sam uvijek bila u pravu.

Prijetili su mi mnogi, to sam doživljavala kao nešto što ide uz posao i nisam se bojala.

Danas se bojim. Prvi put u životu ja se bojim. Ne smrti nego doktora. Ne svih doktora, nekih doktora.

Njihove pameti, drskosti, nedostatka empatije, hladnoće koja dopire do kosti.

Na tu temu postoje prastare i najnovije studije. Rezultati su isti. Kod studenata medicine, većine, empatija se gubi na trećoj godini studija.

Imate pravo. Kamo bi doktori stigli kad bi sa svakim pacijentom iskreno suosjećali?

Premalo ih je, kronično su umorni, neki bježe u alkohol da smanje stres, drugi gledaju kroz tebe, treći reže… Nije im lako.

Kako je pacijentima, posebno na smrt bolesnima? Reći ću vam iz prve ruke. Užasnuti smo.

Ne bojimo se smrti, bojimo se umiranja u bolovima.

Svjetski je trend kod pacijenta ubiti bol. Nitko od nas bolesnih nije siguran hoće li ga zahvatiti trend. Zato smo pred doktorima crvi.

Sjećam se kako je pred dvadedet godina umirala moja sestra. Gušila se, krkljala, molila milost.

Preklinjala sam liječnika da joj nekako pomogne. Bila je na riječkoj pulmologiji. “Molim vas, raširite joj nekako puća, ovo je strašno…” “Ona više nema pluća”, zaurlao je.

Dok mi je majka u najstrašnijim bolovima umirala od raka liječnik nam je rekao da je “umišljena bolesnica” i da se ne osvrćemo na vapaje razmažene starice. Rak su joj otkrili dva dana prije smrti.

Bilo je to pred šesnaest godina.

Došla sam i ja na red. Na startu od mene nitko nije krio da sam “neizlječiva”, ali nisu svi moji liječnici isto mislili o mojim terapijama.

“Koja budala vam je rekla da se zračite”, pitao me jedan od uglednih zagrebačkih onkologa?

“Proći ćete kroz pakao, slušajte me dobro, pakao”, dodao je. Imao je pravo. Ja ipak ni godinu i pol kasnije ne mogu sebi objasniti njegov zluradi, prijeteći ton.

Trebam li zaista zaboraviti i shvatiti kako je moguće da te kemoterapija gotovo ubije, nažalost te ne ubije, isprike nema. Ti se gotovo mrtva šališ i smiješiš jer što ako o tome napišeš tekst?

Pacijent i bolestan na smrt mora u sebi imati empatiju prema svom doktoru, ako napiše jednu rečenicu, krivu ili “krivu”, zašto pacijenti nemaju pravo na olakotne okolnosti, osjetit će led s druge strane.

Ja to, zasad, osjećam preko “delegata”. Muž koji je u bolesti stalno uz mene otišao je u bolnicu po uputnicu. Dva je puta na hodniku sreo “mog” doktora. Ovaj ga nije “vidio”.

Koja taština, bahatost, bezosjećajnost. Razumijem o čemu se radi. Gospodin jednostavno misli da je do sada prema meni bio predobar, a onda ja napišem onu rečenicu…

U Zagrebu mi je liječnik ispričao vic ili “vic”. “Znate li koja je razlika između liječnika i Boga? Bog zna da nije liječnik.”

U petak opet ulazim u bolnicu. Tražit ću nemoguće. Ne želim više vidjeti “svog” doktora koji nikad i nije bio ”moj”. Moj je doktor preko trideset godina doktor Nikolić.

Doktor, brat, prijatelj koji će mi se javiti usred noći sa kraja svijeta. I utješiti me. I pomoći mi. I ne samo meni.

Ovo je najhrabriji tekst u mom životu. Stvarno imam jajnike velike k’o kuća. Jebiga, čuli ste priču o škorpiji i žabi.

Sigurna sam da ću zbog ovoga požaliti. Ili neću? Čitav moj život je bio borba. Zašto bih pred kraj života bila ovca?

Ali da se bojim svojih krikova u gluhoj noći…

Bojim se", napisala je Vedrana.

Pročitajte i od koje vrste karcinoma ona boluje.

BONUS VIDEO: