Prve nedelje marta, kada je nastao ovaj intervju, Branislav Bane Krstić, kantautor, pevač i moderno rečeno frontmen grupe "Garavi sokak" razmišljao je o proleću koje nam ove, 2013. godine dolazi 20. marta (a već sutradan će nam ovi popularni muzičari svirati u Sava Centru), ali i pisao novu pesmu, pod naslovom "Kad su stvari same". To ga je inspirisalo da posetiocima svog tviter profila napiše: "Nemojte nikad biti sami, gledajte da vas uvek neko voli, ili bar vi nekog volite, jer  - kad su stvari same - to je samo dobra tema za pesmu."

Čini nam se da su ljudi danas zaboravili da se raduju kao nekad. Čemu se vi radujete? 

- Proleće je moj "motivacioni trener" i ono me uvek podseti da smo deo šireg ambijenta prirode, cele planete, koja je zrnce prašine u kosmosu. Sa takvih "putovanja" kao suvenir uvek donesem zaključak da je život ipak lep. Volim ovaj naš deo nenašminkane srpske prirode, Dunav, oranice, Frušku goru...

Izbor datuma za koncert je baš originalan. Da li će postati tradicionalan?

- Početak proleća je jedan od najboljih događaja u godini, a priroda pokaže da još "postoji" i koliko je bitna za svakog od nas. Vraćaju se boje i optimizam u naše živote, a mnogima se dogodi ono najlepše... ljubav. To nije romantika, već stvarnost, u našoj ne baš tako lakoj stvarnosti. Zato mi sviramo pod pokroviteljstvom proleća da ga prizovemo i najavimo. To je Nova godina naših srca, mnogo lepša od decembarske - hladne numeričke i euforične bez pokrića. 

Pesmama i filozofijom grupe slušaoce vraćate u lepša vremena, kao da im poručujete da ne moraju tako brzo da žive i da bi trebalo da uživaju u životu. Da li je i vaš život "ubrzan” u skladu sa evropskim navikama koje polako usvajamo? 

- Mi nezadrživo "grabimo" ka Evropi, Evropa nezadrživo "grabi" ka nama. Kad ćemo se sresti, ko to zna? Život je uvek bio i biće težak i lep. Treba imati snage i hrabrosti da se meri svojim metrom i svojim satom. Nas je ravnica naučila da se ne sme ni brzo, ni sporo, a da se mora dugo. Postoje samo svetovi u nama koje treba čuvati i za njih se boriti. To ne znači da me ne možete zateći u smogu usred saobraćajne gužve kako mileći kasnim, a žurim na neki "važan" sastanak u Novom Sadu ili Beogradu.

Kuda odete kada želite malo da "usporite”?

- Čarda Kraj sveta u Kovilju je moja oaza mira, na dunavcu Arkanj, sa šaranima oklagijašima, štukama, karašima... Tu sviraju moji omiljeni Cigani, peva Pisarika. Tu vreme stoji, il’ ne postoji.

Kako provodite vreme sa sinovima Danilom i Angelom, sada već velikim momcima?

- Danilo je pre neki dan postao punoletan, a Angelo će u aprilu napuniti 17 godina. Uveliko imaju svoja interesovanja, uče, treniraju i druže se sa svojom generacijom. Kad su raspoloženi odemo na pecanje ili na Frušku goru, ali sad se više oni pitaju o tome nego ja. Tehnički mi dosta pomažu oko internet prezentacije Garavog sokaka.

Da li su zainteresovani za muziku?

- Ne baš, oni su veoma svoji i ne bi podneli da idu tuđim putem, posebno ne mojim. Traže svoj put i ja to poštujem. Trudim se da im pomognem ili bar da im ne smetam u tome.

Koliko se često peva u vašoj kući?

- Ja pevam kad snimam i kad komponujem, a i oni možda pevaju kad ja nisam kod kuće, ali dugo ih nisam čuo kako pevaju. Poslednji put smo se toga igrali kad su imali dečje glasove. Obojica su talentovanija od mene.

Rođeni ste u Vojvodini, pa pretpostavljamo da volite da jedete, ali i da spremite poneki specijalitet?

- To može da bude i predrasuda, a u mom slučaju jeste. Moja ishrana zasnovana je na povrću i ribi. Umem da skuvam odličnu supu od povrća, ali to se kod nas ne računa kao specijalitet.

Da li ste nekad analizirali - ima li na vašim koncertima više žena ili muškaraca? 

- Pravio sam pesme, a pesme su pravile publiku. To su sve svoji ljudi kojima srce još nešto znači. Mlađi, srednji, stariji - oni nisu masa, već probrani svet. Čast mi je da sviram za njih.

Koliko često koristite računar?

- Kompjuter je relativizovao fizičku adresu i izbrisao granice između gradova i sela. Većinu muzičkih snimanja radim preko kompjutera, na internetu imamo sajt www.garavisokak.com, dok male impresije emitujem u javnost preko tvitera. 

Tekst: Nenad Blagojević