- Dve Ruskinje odlučile su da otputuju duboko u džunglu Papue Nove Gvineje kako bi upoznale izolovano pleme Korovai.
- Prva ekspedicija prošla je bez većih problema, ali je druga žena doživela susret zbog kog su ona i njene prijateljice panično pobegle u džunglu.
- Nakon noći provedene u kući poglavice, ugledale su ljudske kosti u konstrukciji kuće i shvatile da se nalaze na mestu čiju istoriju nisu u potpunosti razumele.
Duboko u džunglama Papue Nove Gvineje vekovima su opstajale zajednice čiji je način života ostao gotovo potpuno izolovan od savremenog sveta. Među njima su i Korovai, narod poznat po neobičnim kućama koje grade visoko u krošnjama drveća, ali i po pričama o kanibalističkim običajima. Upravo ta izolovanost i intrigantne priče privlače avanturiste iz čitavog sveta.
Međutim, malo ko bi se usudio da zaista ode duboko u džunglu i provede nekoliko dana među ljudima o kojima je čuo toliko neobičnih priča. Jedna od onih koje su se usudile bila je Ruskinja Irina Demidova, moskovska finansijerka. Ideja da poseti Korovai toliko ju je zaokupila da je čitavu godinu ubeđivala supruga da joj se pridruži. Kada je konačno odlučila da krene, trebalo je ubediti i organizatora ekspedicije Dmitrija Černjahovskog.
On u početku nije želeo da prihvati ženu na zahtevnu troonedeljnu ekspediciju. Brinuli su ga tropske infekcije, teški uslovi i naporan teren. Ipak, Irina nije odustajala i na kraju je uspela da postane deo ekspedicije.
Put do odredišta bio je gotovo jednako zahtevan kao i sam susret sa plemenom. Ekipa je iz Moskve preko Katara i Jave stigla do Papue Nove Gvineje, a zatim nastavila put kroz planine i gustu džunglu. Posle sletanja na mali aerodrom, noć su proveli kod lokalnog policajca, a potom krenuli dublje u nepoznati teren.
Sunčeva svetlost jedva je dopirala kroz gustu vegetaciju. Reke su prelazili preko klizavih stabala, a tokom jednog dana napao ih je i roj osa. Umorni, blatnjavi i izujedani, nastavili su dalje. Osim prirode, morali su da vode računa i o ljudima koje su sretali na putu, jer su prolazili kroz teritorije različitih lokalnih zajednica i za svaki prolazak morali da traže dozvolu.
Posle sedam dana konačno su stigli do područja u kojem žive Korovai.
Kada su ugledali strance, pripadnici plemena nisu im odmah prišli. Povukli su se u svoje visoke kuće i sa bezbedne udaljenosti posmatrali neobične goste. Situacija se promenila kada je Irina počela da se osmehuje ženama i deci koji su joj prišli.
Meštani su bili fascinirani njenim izgledom, odećom i stvarima koje su doneli. Posebnu pažnju privukao je njen manikir i pedikir, dok su cigarete, upaljači i drugi pokloni dodatno pomogli da se uspostavi kontakt.
Irina je tokom boravka upoznala njihov svakodnevni život. Osnova ishrane je sago, biljka od koje se pravi kaša i različita druga jela, dok se love divlje životinje, uključujući divlje svinje. Prema njenom svedočenju, susret sa plemenom na kraju je prošao mnogo mirnije nego što je očekivala.
Nekoliko godina kasnije, sličnu avanturu poželela je i druga Ruskinja, ekonomistkinja Marija Ivkina. Do tada je već putovala po Africi i Brazilu, ali joj je Papua Nova Gvineja ostala velika neostvarena želja. Godine 2016. otputovala je tamo sa dve prijateljice. Posle mnogo muke pronašle su vodiče i stigle do kuće poglavice po imenu Markus.
Prvi susret nije izgledao naročito prijateljski. Kada je ugledao strance, Markus je navodno povikao, uzeo luk i strele i popeo se u svoju kuću. Nakon razgovora sa vodičima ipak je odlučeno da gosti mogu da ostanu. Te večeri sve je izgledalo mirno. Jeli su zajedno, razmenili poklone, a Ruskinje su dobile mogućnost da prespavaju u kući poglavice.
A onda je svanulo jutro.
Marija se probudila pod pogledima meštana koji više nisu izgledali prijateljski. Kako je kasnije pričala, pogledala je prema konstrukciji krova i ugledala ono što ju je užasnulo - ljudske kosti, među kojima su navodno bile vilice i butne kosti. U tom trenutku žene su zaključile da više ne žele da ostanu.
Kada je Markus ponovo počeo da uzvikuje ratni poklič i posegne za oružjem, tri Ruskinje su, prema Marijinom svedočenju, zgrabile stvari i pobegle. Spuštale su se sa kuće i trčale kroz džunglu, dok su vodiči ostali zbunjeni i nisu odmah krenuli za njima. Tek nekoliko sati kasnije vodiči su ih pronašli u šumi i vratili u selo Mabul.
Marija je kasnije priznala da ni sama nije znala odakle joj snaga da kroz takav teren trči u panici. Iskustvo je, kako je pričala, bilo dovoljno da joj ostane u sećanju za čitav život.
BONUS VIDEO