Prvo što je osetila, dok je posmatrala hotel sa zadnje strane, bio je nesklad između dva dela zgrade. Prvi deo je bio elegantna, skladna dvospratna građevina iz srednjeg veka, uz koju se, kao ružan našivak na laktu džempera, pribijala nova građevina nalik na kulu. Pretpostavila je da je izvođač tih novih radova pokušao da uskladi novu građevinu sa starom i da imitira njen stil gradnje, ali je rezultat bio katastrofalan i nakaradan. Osim toga, primetila je svuda znake gradilišta i pometnju kakva na njima obično vlada.
Pogled su joj privukla pleća nekolicine mladih radnika, golih do pojasa. Telo joj je žudno zatreperilo dok je posmatrala mišiće koji su poigravali na njihovim leđima. Tek tada se setila da već dugo, ili bolje rečeno predugo, nije bila u nečijem naručju.
Pored hotela je bila smeštena mala baraka iz koje je izašao visok muškarac sa naočarima i krenuo pravo ka njima.
- Dragane, pa gde si do sada!? Znaš da ne mogu da izađen na kraj sa ovom razuzdanom gomilom… – odmahnuo je rukom umesto da izgovori ono što je pomislio – Hajde, organizuj posao, zabušavaju čitav dan.
- Ne brini za to Nedeljko, doveo sam ti nekoga…
Nedeljko namesti naočare i pogleda tek tada malo pažljivije mladu ženu koja je stajala pored njega.
- Mlada dama je slikar i to odličan! – značajno je rekao Dragan – Baš ono što gazda traži…
- Hmmmm.. – nadzornik je podozrivo posmatrao – Jako je mlada, a osim toga biće jedino žensko među svim ovim muškarcima… - zabrinuto je pogledao.
- Ne brini za to, Sara je kao zmaj, neće smeti niko ni da je pogleda.
Nedeljko je ponovo pogledao riđokosu devojku nežnog izgleda kraj njega.
- Nisam baš siguran… Šta ako je neko bude dirao? Hoćeš ti da je čuvaš?
- Mislim da nema potrebe, ali ako insistiraš, nije problem.
Dok je slušala kako o njoj pričaju kao o nekom objektu, Saru je obuzimala sve jača ljutnja.
- Izvinjavam se što prekidam vašu malu raspravu, ali ja sam još uvek prisutna!
Nedeljko je pogledao ravnodušno i slegao ramenima.
- Koja ste vrsta slikara mlada damo?
- Ona koja vama treba – odvratila je samouvereno.
- Doooobrooo… – rekao je, mada nije delovao uvereno… - Ovde treba da se oslikaju zidovi kockarnice, a sa gazdom ćete videti kako to treba da izgleda. Nadam se da imate bar malo iskustva…
- Ne brinite za to, radila sam slične stvari mnogo puta.
- Živite ovde u gradu?
- Ne, za sada sam u motelu na desetak kilometara odavde…
- Ovde se počinje rano sa radom, pa ne znam koliko će nam to odgovarati… - odvratio je.
- Može da spava u hotelu, kao i ostali radnici – predložio je Dragan – Ima još nekoliko slobodnih soba u potkrovlju.
- Naravno, ako želi…
- To bi bilo odlično – spremno je prihvatila – Bar neću morati da putujem svako jutro – rekla je, a pomislila “bar neću morati da plaćam”.
- Dobro, ako se gazda složi, ja sam za – zaključio je – Odvedi je do gazdine kancelarije da porazgovara. Drago mi je što smo se upoznali – rekao je gledajući već kroz nju – Žurim, imam sto poslova danas.
- Ne obaziri se na njegove primedbe – rekao je Dragan – On je malo smušen, ali dobar čovek. Nije ovde loše – dodao je – Lepo se zaradi, a bude i zabavno. Momci umeju da naprave atmosveru…
Reč “momci” joj je odzvanjala u ušima. To je bilo nešto što ju je trenutno vrlo zanimalo. Ništa ozbiljno, samo malo dobre stare zabave. Trgla se od toka sopstvenih misli. Strašno! Zvučala je kao muškarac! I osećala se slično. A to nije moglo da izađe na dobro. A kad god je tražila zabavu, našla je nevolju. Odlučila je da ne razmišlja o mišićavim telima sjajnim od znoja i posveti se poslu zbog kog je i došla.
Pošla je za Draganom, koji je vodio preko stepeništa do prekrasnog ulaza sa rezbarijama iz sedamnaestog veka. Unutra je bio dugačak hodnik koji je prekidalo odmorište sa kojeg su vodila stepeništa u nekoliko pravaca. U blizini se čula lupnjava i galama radnika. Dragan je otškrinuo jedna vrata, provirio unutra i onda ih širom otvorio i propustio je unutra. U kancelariji koja je mirisala na sveže okrečeno, sedeo je za stolom čovek pedestih godina zadubljen u papire. Kada ih je ugledao, brzo je ustao i osmehnuo se.
- Koga si mi to doveo Dragane? – pružio joj je ruku
- Zovem se Sara Hadžić – rekla je, u sebi se veoma iznenadivši izgledom čoveka za koga je pretpostavila da je gazda. Zapravo je očekivala zadriglog biznismena ili nešto slično tome.
- Sara je slikar – dodao je Dragan da pojasni.
- Ahaaaaaaaaaaaa – gazda je pogledao zainteresovano – Razumem. Ja sam Đorđe Klarić, vlasnik ovog zdanja i neka vrsta zaljubljenika u umetnost i arhitekturu tog doba. Kažu da pravim veliku buku oko svake sitnice, ali želja mi je da se ova zgrada očuva u svom pravom izdanju, uz sve pogodnosti modernog doba.
Sara pomisli da pita li i kockarnica spada u to, ali je prećutala.
- Ovo je čudno zdanje, kao što se već sigurno primetili. Sastoji se od dva dela i dva različita stila, naravno. Moja želja je da bila da sve to nekako objedinim u celinu.
Htela je da kaže neuspelo, ali se ugrizla za jezik. Bar je imao dobre namere….
Vratio se za sto i seo.
- Pretpostavljam da se razumete u umetnost i njenu istoriju bolje od svih nas ovde – nastavio je – To će nam biti od dragocene pomoći jer ja želim da se sve uradi tako da izgleda kao da je restaurirano i originalno.
- Zaista? – nije znala šta drugo da kaže.
- Da, imam neke skice i podatke o tome kako je izgledao glavni salon kuće nekada, pa će nam to poslužiti kao ideja vodilja.
- Lepo…- klimnula je, zaključivši da ovo neće biti ni približno jednostavan zadatak kao što je očekivala.
- Siguran sam da će neko ko je školovan umetnik kao ti od ovoga naporaviti čuda – zaključio je – Dođi, pokazaću ti.
Vodio je stepenicama i hodnicima do onog dela zgrade koji je ličio na zakrpu. Našla se u ogromnoj praznoj sali. Na skelama su bili radnici koji su sređivali zidove i visoki svod. Kada su ušli, nastala je za trenutak tišina, a onda se začulo nerazgovetno mrmljanje i par tihih zvižduka. Osmehnula se neprimetno i poželela da na sebi ima nešto malo lepše od isflekane jakne. U jednom delu sale, gde je krečenje bilo završeno bili su gipsari koji su postavljali ukrasne lajsne sa cvetnim uzorkom.
- To je to… - mahnuo je rukom – Ovde se sve događa! Tvoj posao biće da oživiš ovo mesto i da ono izgleda kao da je sačuvano od prošlosti. Ne želim ništa moderno ovde, želim da izgleda kao da smo kuću vratili u prvobitno stanje. Ima još nekoliko soba koje treba srediti, ali ovo je prioritet. Danas se smesti, a sutra ćemo da pogledamo te stare podatke i malo da popričamo o tvojim i mojim idejama. Živiš nedge u blizini?
- Ne, spavaću u hotelu kao i ostali.
- Hmmmm… - zaškiljio je – Nisam siguran da li je to pametno…
- Ništa ne brinite, umem da se staram o sebi - odlučno je odvratila.
- Kako želiš… Ako se predomisliš, mogu da ti nađem sobu u gradu.
- Nema potrebe…
- Dobro, onda se sa nadzornikom dogovori oko detalja. Dragan će te odvesti do njega, a on će ti sve objasniti.
- Hvala – prihvatila je njegovu ruku i odlučno je stisla.
* * *
Soba koju je dobila ličila je na deo gradilišta, sa jednom sijalicom koja je visila sa tavanice i tek omalterisanim zidovima. Uzdahnula je i pomislila da je možda trebala da prihvati predlog i pusti vlasnika da joj pronađe sobu u gradu. Bacila je torbu u ugao i potražila kupatilo. Na svoje veliko iznenađenje, nije ga pronašla. Frkula je nezadovoljno i krenula da potraži Dragana.
- Možda ću delovati razmaženo, ali moram da pitam gde mogu da se okupam? U mojoj sobi nema kupatila…
- Aha… - nasmešio se – Kupatila u potkrovlju još nisu urađena tako da je za sada kupatilo zajedničko… Nije baš zgodno, jer su sve sami muškarci oko tebe, ali to je jedino što imamo… - raširio je ruke.
- Ma nema veze, samo da mogu da se istuširam.. – gurnula je ruke u džepove farmerica – Valjda momcima neće biti problem što ću i ja koristiti to kupatilo…
- Naravno da neće – odmahnuo je – Možda tebi neće biti baš zgodno…
- Nema veze, samo da ima tople vode…
Posle tuširanja i pranja kose, osećala se kao preporođena. Zamotala se u ćebe i sela kraj prozora da pogleda skice i fotografije koje joj je dao vlasnik. Prepoznala je tipične simbole epohe i zabeležila sebi par primedbi. Sunce je grejalo kroz prozor i umor je počeo da je savladava. Zatvorila je oči u preputila se slatkom dremežu.
Nastavlja se...
Vesna Gavrilović