Gorica... Ništa mi ne može pružiti tako duboki duševni spokoj kao njeno zagasito zelenilo, oporost mešavine mirisa pelina, trave i borovih iglica, i MIR... Tišina koja ispunjava svaku vijugu u mom mozgu...

Odlučio si da mi praviš društvo, a meni je to odgovaralo pa makar i samo ćutali... Umorila sam se od samoće čarobnog jedinstva sa prirodom. Sada ću to moći sa tobom da podijelim. Možda te neće odbiti moja zanesenost, posebnost, posvećenost... Duboko u duši osjećala sam da pored mene hoda moj drugi dio...

„Pogledaj!” - zastao si.

Stajali smo na samom vrhu staze i posmatrali grad kao na dlanu.

„Volim visinu, volim kada mogu sve ispod sebe da vidim”, rekao si.

Nasmijala sam se, jer ja se užasno bojim visine, umrla bih da se popnem preko drugog sprata. Posmatrao si panoramu grada mislima ko zna gdje... a ja sam tako htjela da ih dokučim. Kao da si se borio sa nečim...

„Hajdemo dalje!”

Ostatak puta smo ćutali, svako u svojim snovima i razmišljanjima...

„Pokušaj sjutra da ugrabiš pola sata po podne, vodim te na jedno posebno mjesto, mislim da će ti se svidjeti...”

Bio si iznenađen, ali si pristao. Odmah sam se pokajala, ali izrečeno se nije moglo vratiti. Drhtala sam od straha pri samoj pomisli kuda ću da te povedem. Ja, „diplomirana kukavica”, osokolila sam se da te povedem tamo - na mjesto kojeg sam se najviše u životu bojala... Ako ti se onesvijestim? Ako se predomislim i pobjegnem? Hoćeš li to shvatiti? Nije mi bilo povratka... neću slagati!

Eh, da sam bar mogla da zaspim... ne znam da li si sjutradan mogao da vidiš nešto u mojim očima poput šoljica od kafe sa finim podočnjacima...

„Uzmi, trebaće ti” - dobacih ti flašicu vode. Smijao si se čudno i nestašno.

Ušli smo u soliter i počeli se penjati požarnim stepenicama skoro bez ograde... To malo što je postojalo bilo je visine moga struka. Kako smo odmicali ti si bio sve srećniji i opušteniji, a ja sve gora... Drhtala sam, znojila se iako je bilo hladno i probijao vetar na nezaštićenoj visini...

„Luda si”, tada si mi to prvi put rekao. Kada sam pogledala tvoje ozareno i srećno lice, znala sam da je to kompliment i da sam ipak uradila pravu stvar. 

Stigli smo do vrha, do sedamnaestog sprata... Teško smo disali, ali smo se oboje smijali ovoj ludosti. Stao si uz silnu ogradu i posmatrao grad iz neočekivane perspektive. Svjetlucao je kao dragulji u daljini... Pozvao si me da dođem i pogledam, ali se nisam mogla pomjeriti od straha. Držala sam se za stepenice sa unutrašnjeg dijela kao za slamčicu spasa... I jedva čekala da osjetim zemlju pod nogama.

Ni te noći nisam mogla da zaspim... Toliko uzbuđenja u mome svedenom životu...

Znala sam da ćeš poželjeti da odemo tamo ponovo, i bilo mi je drago što sam te oduševila - samo još da se izborim sa svojim strahom!

A sad mi je jasno da sam te još i tada voljela.

Nije mi dugo trebalo da shvatim da sam te „prepoznala” u trenutku, da sam osjetila da si ti ono što mi nedostaje kao posvećen prijatelj, iskren i odan, koji može da me „prati u ludostima”... A kasnije, i kao žena koja bezrezervno voli prvi put u životu, koja daje sve i uzima sve...

Bože, kako život može biti lijep!

Tara Tara