Mnogo pre drugih shvatio je da nove metode i tehnologija građenja ne zahtevaju samo nov pristup u smislu funkcionalnosti već i u smislu estetskih načela.
Posebno školovanje
Studirao je na Školi za primenjene umetnosti u rodnom mestu La Šo de Fon. Međutim, njegova prava škola nije bila akademska. Bila je to škola praktičnog iskustva. Najviše takvih iskustava, koja je on smatrao najboljim fakultetom, stekao je od 1907. do 1910. godine putujući po Evropi. Tokom tog putovanja Le Korbizje skicira građevine, upoznaje nove tendencije i susreće mnoge poznate arhitekte svoga vremena kao što je bio Jozef Hofman.
Narednih nekoliko godina Le Korbizje predano radi na defi nisanju svojih zamisli. On to čini kroz seriju projekata i teorijskih prikaza – kuće Domino, Citrohan kuće, zatim kroz seriju članaka o arhitekturi za časopis „L’Esprit Nouveau”.
U vrtlogu stvaralaštva
Le Korbizje je bio revolucionaran duh i zbog svojih ideja često napadan i osporavan. Njegova teza da je kuća „mašina za stanovanje” uzburkala je mnoge duhove. Njegov plan iz 1922. godine „Savremeni grad za tri miliona stanovnika” francuski komunisti su nazvali fašističkim, jer je podrazumevo jaku centralnu vlast i klasnu razliku između poslodavca i radnika.
S druge strane, napadali su ga kao trojanskog konja boljševizma, koji francusko građanstvo želi da preobrati u komunizam pomoću armiranog betona, ravnih krovova i beskompromisnog modernizma. On je nastojao da dokaže kako su njegove metode borbe samo i isključivo arhitektonske i građevinarske. Njegovo vreme je u stvari bilo doba eksplozije evropskog duha i ideja, koje ga je povuklo u vrtlog pravog stvaralaštva i dubokih promena.
Tridesetih godina Le Korbizje radi na velikim projektima kao što su švajcarski paviljon u studentskom gradu u Parizu, koji uskoro postaje opšti model za izgradnju hala. Stambene zgrade u Marseju gradi od 1947. do 1952. godine. Među njegove važne projekte ubrajaju se kapela Ronšan, samostan La Turet i građevina Kandigar u Indiji.
Le Korbizjeov nameštaj, baš kao i njegova arhitektura, zasniva se na shvatanju da novi način proizvodnje, novi materijal i socijalna strujanja zahtevaju nov pristup rešavanju problema dizajna. Njegova želja da potpuno promeni postojeće konvencije odrazila se u oblicima koji su bili i funkcionalno i estetski dopadljivi, pa je tako njegov nameštaj za sedenje ostavio neizbrisiv trag u modernoj istoriji dizajna.
Na tom području njegovi najvažniji projekti su fotelja „Grand Comfort”, stolica „Basculant” i kanape iz 1935. godine. Proizvedeni su u nekoliko varijanti, a karakterišu ih čvrste geometrijske linije i naglašeni strukturni elementi. Korisnik je mogao sam da bira položaj koji mu je najudobniji, što je osiguravalo visok komfor. Savršenstvo izrade, dobre proporcije i vrhunski materijal razlog su što su njegove stolice i danas veoma tražene. Prve primerke je proizvodila nemačka fi rma „Thonet”, a kasnije „H. Weber”, kao i „Cassina” iz Italije.
Arh. Radmila Milosavljević
Još uvek nema komentara - sjajna prilika da pokreneš diskusiju.