Mnogo pre drugih shvatio je da nove metode i tehnologija građenja ne zahtevaju samo nov pristup u smislu funkcionalnosti već i u smislu estetskih načela.

Posebno školovanje

Studirao je na Školi za primenjene umetnosti  u rodnom mestu La Šo de Fon. Međutim,  njegova prava škola nije  bila akademska. Bila je to  škola praktičnog iskustva.  Najviše takvih iskustava,  koja je on smatrao najboljim  fakultetom, stekao je od  1907. do 1910. godine  putujući po Evropi. Tokom  tog putovanja Le Korbizje  skicira građevine, upoznaje  nove tendencije i susreće  mnoge poznate arhitekte  svoga vremena kao što je  bio Jozef Hofman. 
Narednih nekoliko godina  Le Korbizje predano radi na  defi nisanju svojih zamisli. On to čini kroz seriju  projekata i teorijskih prikaza – kuće Domino,  Citrohan kuće, zatim kroz seriju članaka o  arhitekturi za časopis „L’Esprit Nouveau”.

U vrtlogu stvaralaštva

Le Korbizje je bio revolucionaran duh i zbog  svojih ideja često napadan i osporavan.  Njegova teza da je kuća „mašina za  stanovanje” uzburkala je mnoge duhove.  Njegov plan iz 1922. godine „Savremeni grad  za tri miliona stanovnika” francuski komunisti  su nazvali fašističkim, jer je podrazumevo  jaku centralnu vlast i klasnu razliku između  poslodavca i radnika.

S druge strane, napadali  su ga kao trojanskog konja boljševizma, koji  francusko građanstvo želi da preobrati u  komunizam pomoću armiranog betona, ravnih  krovova i beskompromisnog modernizma.  On je nastojao da dokaže kako su njegove  metode borbe samo i isključivo arhitektonske  i građevinarske. Njegovo vreme je u stvari bilo  doba eksplozije evropskog duha i ideja, koje  ga je povuklo u vrtlog pravog stvaralaštva i  dubokih promena.

Tridesetih godina Le Korbizje radi na velikim  projektima kao što su švajcarski paviljon u  studentskom gradu u Parizu,  koji uskoro postaje opšti model  za izgradnju hala. Stambene  zgrade u Marseju gradi od  1947. do 1952. godine. Među  njegove važne projekte ubrajaju  se kapela Ronšan, samostan  La Turet i građevina Kandigar u  Indiji.

Le Korbizjeov nameštaj,  baš kao i njegova arhitektura,  zasniva se na shvatanju da  novi način proizvodnje, novi  materijal i socijalna strujanja  zahtevaju nov pristup rešavanju  problema dizajna. Njegova želja  da potpuno promeni postojeće  konvencije odrazila se u oblicima koji su bili i  funkcionalno i estetski dopadljivi, pa je tako  njegov nameštaj za sedenje ostavio neizbrisiv  trag u modernoj istoriji dizajna.

Na tom  području njegovi najvažniji projekti su fotelja  „Grand Comfort”, stolica „Basculant” i kanape  iz 1935. godine. Proizvedeni su u nekoliko  varijanti, a karakterišu ih čvrste geometrijske  linije i naglašeni strukturni elementi. Korisnik  je mogao sam da bira položaj koji mu je  najudobniji, što je osiguravalo visok komfor.  Savršenstvo izrade, dobre proporcije i vrhunski  materijal razlog su što su njegove stolice  i danas veoma tražene. Prve primerke je  proizvodila nemačka fi rma „Thonet”, a kasnije  „H. Weber”, kao i „Cassina” iz Italije.

Arh. Radmila Milosavljević

LepaiSrecna Najpoznatiji i najuticajniji arhitekta 20. veka Le Korbizje (Le Corbusier) rođen je u Švajcarskoj. Njegova ostvarenja u oblasti urbanizma, javnih građevina, dizajna enterijera i nameštaja predstavljaju potpuno nov pristup rešavanju problema modernog načina života.