Ako bismo se poigrali rečima, mogli bismo da odgovorimo: „Lepo je ono što nije ružno”! Međutim, to bi bilo vrlo neprecizno, kao kada bismo na pitanje šta je belo, odgovorili: „Ono što nije crno”, a da pri tom ne spomenemo žuto, zeleno, crveno...

Doživljaj lepoga je iznad svega lična stvar. Za razliku od dvodimenzionalne slike i trodimenzionalne skulpture, arhitektura, naročito unutrašnji prostor, imaju više dimenzija, jer u njih čovek ulazi, kreće se i živi. Određenu ulogu ima i faktor vreme, jer se u enterijeru estetika postepeno sagledava.
Lepa je ona ahritektura čiji nas unutrašnji prostor privlači, uzdiže i duhovno opčinjava, a ružna je ona čiji nas unutrašnji prostor zamara i odbija.

Načela umetnosti

Da bismo mogli da objasnimo doživljaj lepote, služimo se načelima umetnosti, koja našim iskustvom treba da ugradimo u naše znanje.

To su:
- proporcija (zakon međusobne zavisnosti)
- ravnoteža (odmor ili mirovanje)
- harmonija (utisak jedinstva)
- ritam (povezani pokreti koji se ritmički ponavljaju)
- isticanje (načelo uspostavljanja određene hijerarhije predmeta u unutrašnjem prostoru).

Svaki prostor je mešavina oblika, materijala, boje, teksture, svetlosti i senke. Nijedan element u enterijeru ne može da stoji sam za sebe. Samo ako je postignut sklad između pojedinačnih elemenata enterijera, može se govoriti o njegovoj lepoti. Nit između oduševljenja i razoćaranja je veoma tanka: čak i kada se pridržavamo svih načela i poštujemo sva pravila, može se dogoditi da nas slika unutrašnjeg prostora ostavi ravnodušnim. U takvim situacijama valja znati da je i najmanja intervencija dovoljna da bi se estetski utisak iz korena promenio. Stručnjak će svakako lakše uočiti probleme i ispraviti nedostatke, a laiku će biti potrebno više vremena ne bi li spontano došao do rešenja.

Arh. Radmila Milosavljević