U arhitekturi kasne gotike i baroka dominiraju umetnički aspekti i prenaglašena dekorativnost, a u 20. veku dominaciju preuzima funkcionalnost pod geslom „Ukras je zločin“. Najviši domet u usklađivanju te tri komponente postigli su Stari Grci, čija je arhitektura nenadmašna u svojoj lepoti i skladu.

Arhitektonski stilovi

Tokom istorije čovečanstva razvijala se arhitektura koja je bila specifična za svako razdoblje, na osnovu čega je delimo na stilove. Evropski stil počinje sa klasičnim (grčkim i rimskim), u srednjem veku razvijali su se vizantijski, romanski i gotski stil, a potom renesansa, barok i klasicizam. U 19. veku stilovi se ponavljaju i završavaju u akademizmu. Krajem 19. veka javlja se novi pokret u umetnosti – „art nouveau“ i zahvata arhitekturu Zapadne Evrope.

Ovaj stil oslobađa arhitekturu starih stega, ali se ubrzo utapa u obilju ukrasa. Početkom 20. veka nagli razvoj nauke i tehnike utire put novom modernom arhitektonskom stilu, koji teži ostvarivanju lepote bez ukrasa.

Postmoderna

Najveća greška funkcionalizma bila je u tome što je video samo tipskog čoveka, svedenog na potrebe koje se mogu standardizovati. U borbi protiv uniformnosti stambene arhitekture nastao je postmoderni pokret. On predstavlja vraćanje istorijskom kontinuitetu, ponovno uvođenje znaka i značenja, uključivanje metafore i simbola, dakle, svega što je oduvek pripadalo arhitekturi, a čega je ona bila lišena u funkcionalizmu. Jedna od najvećih vrednosti ovog pokreta svakako je poštovanje individualnosti.

Kuća nije haljina

Ipak, i u tome treba imati meru jer kuća nije haljina za jednu sezonu. Klasičan primer takve slobode je „Kuća Hundertvaser” (Hundertwasserhaus) u Beču, koja na fasadi ima različite prozore, na podu i na zidovima kombinacije svih mogućih, često nespojivih, oblika, a na krovu završetke svih veličina i oblika. Kuća je turistička atrakcija, ali i dokaz da lepotu od kiča deli samo jedan korak.

Arh. Radmila Milosavljević