"Ja sam više puta pokušala da odem, ali svaki put mi nije davano dete. I to je bila ta neka emotivna ucena. Taj poslednji put kada sam odlučila da odem, a prvi put i otišla, tada sam morala da odem bez deteta. U tom momentu sam imala taj neki životinjski instinkt i potrebu samo da spasem sebe i dete. Nisam puno razmišljala o posledicama takvog jednog, da kažem, izlaska bez plana. "
Zamislite da napustite sve što ste do tada bili, uzmete dete u ruke i krenete život od nule. Bez plana, bez sigurnosti, ali sa jasnim osećajem da više nema nazad.
Upravo to je uradila gošća podkasta "Hrabrija nego juče" – Nataša Silađi. Završila je ekonomiju, masterirala, radila u banci i drugim firmama, a onda sve ostavila iza sebe. Izašla je iz braka obeleženog nasiljem i danas preduzetnica, majka i neko ko pomaže drugim ženama da pronađu snagu da odu i počnu ispočetka.
U razgovoru sa utorkom Radmilom Ilić, Nataša otvoreno govori o godinama manipulacije, emotivnog pritiska, borbi za dete, ali i o trenutku kada je shvatila da više nema prostora za ostanak.
"Kada me pitaju koji je momenat kada si otišla – to je momenat kada znaš da više nešto ne možeš. E sad, svako od nas ima taj prag, naravno, prilično pomeren gore ili dole. Ja sam jednostavno poslednjih 6 meseci već bila prilično osvešćena, postala majka i mnogo sam bila hrabrija. Shvatila sam da jednostavno to u čemu se ja nalazim više nije ono što je bilo na početku. Moram da kažem da nekada jeste bilo lepo, bar sam ja tako doživela, i shvatila sam da ne mogu tu više da ostanem, da ostajem protiv sebe."
Dodaje da odluka nije bila jedna, već niz unutrašnjih lomova koji su se vremenom sabirali:
"Moram da istaknem da nije bilo toliko fizičkog nasilja, ono je bilo u nekoj najmanjoj meri. Mada uopšte je glupo i govoriti šta je najmanja mera. Kada govorimo o nasilju, bilo to psihičko, psihološko, fizičko ili ekonomsko, to je već devijantna situacija. Tako da, to je jednostavno bio momenat kada sam ja rekla: 'Ja ne mogu više ovde da ostanem, ovde više nema zdravog razuma.'"
"Otišla sam bez deteta"
Jedan od najtežih trenutaka, kako opisuje, bio je odlazak bez deteta.
"Ja sam više puta pokušala da odem, ali svaki put mi nije davano dete. I to je bila ta neka emotivna ucena. Taj poslednji put kada sam odlučila da odem, a prvi put i otišla, tada sam morala da odem bez deteta. Znam da to sad zvuči strašno, ali znala sam da dete nije ugroženo, i onda sam znala da ću morati putem institucija da dobijem dete nazad."
U tom periodu, kako kaže, nije bilo mesta za strategiju i hladnu analizu, ali čak nije imala ni strah.
"Nije me ništa plašilo tada, posle tek dolazi strah. U tom momentu sam imala taj neki životinjski instinkt i potrebu samo da spasem sebe i dete. Nisam puno razmišljala o posledicama takvog jednog, da kažem, izlaska bez plana. Ja sam želela da ostanem u tom braku, ja sam mislila da ću biti srećna. Udajete se, budete sa nekim, planirate dete, mislite da će biti za ceo život, međutim u mom slučaju to nije bilo tako. Tako da nije bilo prostora strah tada, već zaista samo potreba da spasem živu glavu."
Prelomna tačka u braku
Prelomnu tačku u braku Nataša vidi u periodu virusa korone i izolacije.
"Krenulo je nakon porođaja, ali nema toliko veze sa porođajem, zaista. Negde možda više ima veze sa koronom. Mislim da je jako puno ljudi u tom periodu došlo do neke svoje promene svesti - neki na bolje, neki, nažalost, na gore. Nismo svi isto podneli koronu, mislim psihički, ne fizički i zdravstveno. Tada se i dosta nekih tehnikalija promenilo u našim životima - i finansijski i tehnički. Čini mi se da sam ja to mnogo bolje podnosila, moj bivši suprug lošije", rekla nam je Nataša i dodala:
"Mislim da sam sa sobom u tom momentu možda nije mogao neke stvari da iznese. Ja smatram da sam mu bila tada podrška, da sam pokušavala da ga spasem i da nas spasem, međutim kad sam videla da je to jedno živo blato koje vuče i mene i dete, morala sam da reagujem. Morala sam da presečem, zato što to vam je kao gangrena. Ako ne presečete, uzima celo telo."
Na pitanje šta je bio prvi znak da je vreme da ode, Nataša nam je objasnila:
"Evo analiziraću neku situaciju. Na primer, kada sam prvi ili drugi put posle porođaja htela da odem sa dugogodišnjom drugaricom do grada, kada je dete već imalo godinu i po dana, ja mu kažem da idem, da bi mi on odgovorio: 'Kakav grad? Da li ima ručak za sutra?' A to je bila subota popodne. I ja mu kažem da ću da napravim sutra, da je nedelja, da mogu spremiti šta god. Ali ne, rekao je da ne mogu da idem i da moram da odem u radnju da kupim namirnice i napravim ručak sada. I ja, naravno, nisam izašla."
Nataša nam je objasnila da je pored psihičkog nasilja pretrpela i fizičko nasilje dva puta, a da je najgori teror krenuo onog trenutka kada je uspela da dobije dete nazad.
"Kada sam odvela dete, tada je, da kažem pravno, krenula neka vrsta indirektnog nasilja. Tako malo dete je zaista korišćeno i manipulisano, samo da bih ja bila povređena."
Manipulacije i strah
Posebno ističe koliko je psihološki pritisak bio jak, i koliko je dugo verovala u narativ koji joj je bio nametnut. Pre nego što je ona odlučila da ode, njih dvoje su započinjali zajednički biznis.
"Moj bivši muž mi je stalno govorio ako odem u policiju da ću sve uništiti. I to mi je bilo zakucano u malom mozgu. I ja sam zaista negde u to poverovala. Kada sam otišla, bilo mi je potrebno par dana da se saberem i da krenem u borbu za dete. On bi mi uvek odgovarao da ja mogu da dođem da vidim dete, da je to moj stan, moje dete, ali sve to sa namerom da me vrati. Nisam mogla da odem u policiju, priznajem. Otišla sam u centar za socijalni rad. Ispričala sam im situaciju i pitala da li je to nasilje. Radnica mi je rekla da jeste, i onda sam formalno morala da odem u policiju", rekla nam je, a onda dodala i šta se dalje dešavalo i kako je uspela da vrati dete:
"Kada ne postoji sudska odluka kome dete pripada, što se dobija nakon razvoda, ono pripada onome kod koga je fizički. To mi je sa jedne strane razumljivo, ali u mojoj situaciji je to bio veliki problem. Tako da su oni samo zbog toga što je dete bilo izuzetno malo, uspeli da mi ga vrate."
Nataša danas otvoreno govori i o manipulativnim obrascima koje je tek kasnije prepoznala.
"Vi kada ste u mreži manipulacije, nemate realnu sliku. Ne polazite od toga da vam neko to radi."
Ono što posebno naglašava jeste da izlazak iz takvih odnosa ne donosi olakšanje odmah, već borbu koja traje.
"To je survajver mod. Ne okrećeš se, samo ideš napred. i znaš da ti se nešto strašno desilo. Ali u mom slučaju, pošto se moj bivši muž pretvorio u neprijatelja, ja sam konstantno morala da se branim. Osvete su stizale na nedeljnom, na dnevnom nivou... Sitne, ogromne, nepromostive, izlečive, neizlečive..."
Borbe za opstanak
Nakon izlaska iz braka, usledile su nove borbe – pravne, emotivne i egzistencijalne, ali i početak ličnog i poslovnog preporoda.
"Kada sam odlučila da budem srećna, ceo univerzum se urotio da mi pomogne. To je bilo 2022. godine. Ja sam posle mesec-dva, uz pomoć ljudi sa sela zasadila hektar vinograda. To je oko 6.000 sadnica. E tu sam već dobila samopouzdanje. Onda odjednom kreću neki pozivi, idem na razne događaje, izlažem vino, vino se nagrađuje, ja dobijam nagradu kao privrednica, kao preduzetnica, kao osnažena. Sve kreće odjednom, i ja samo pomislim: 'Bože, da li bih ja ovaj svet ikada dotakla da se nisam usudila da tako nešto uradim?'"
Pokretanje vinarije
Jedan od simbola tog novog početka postala je i vinarija koju je pokrenula, ali i koja je, kako kaže, donela i nove izazove.
"To je moj krst. Moja borba. I ja sam odlučila da idem do kraja."
Danas, iz perspektive samohrane majke i preduzetnice, Nataša govori o ravnoteži između umora i snage.
"Najvažnije mi je da me niko ne sputava i da moje dete bude mirno. Sve ostalo ću ja."
Na kraju razgovora, poruka koju upućuje ženama koje su i dalje u teškim odnosima je jasna i direktna:
"Imate jedan život i on nema reprizu. Ako niste sigurne – pitajte, proverite, idite. Ali ne ostajte u nečemu što vas lomi."
Pogledajte i priču naše Dejane koju i lekari zovu čudo:
BONUS VIDEO: