Imam 63 godine, hrabra sam i odlučna. Ostvarim sve što zaželim. Skoro sve. Isklesao me život.

Rođena sam na salašu koji je samo tri kilometra udaljen od Sombora, ali je bio teško dostupan zbog blata, kaljuga i vagaša. Kao devojčica od deset godina došla sam kod rođaka u Sombor na školovanje i zauvek napustila salaš i svoje roditelje, koji su me bili željni ceo život.

Obećala sam sebi da neću dozvoliti da se tako nešto desi mojoj deci. Imala sam četrnaest godina kada sam počela da radim kao prodavačica, tada su i đaci dobijali platu kada rade, a moj posao je bio cenjen. Izdržavala sam brata i sebe, posle sam se doškolovala i postala poslovođa prodavnice. Četrdeset osam godina brinem o sebi i svima oko sebe, stvaram, ugađam i ulepšavam. Obezbedila sam u materijalnom i stambenom pogledu svoje dve ćerke i unuka.

Kad ovako sumiram svoj život, ispadne da sam uspešna, ali bilo je i mnogo gorkih trenutaka. Ispod snažne, krupne žene vatrene kose, koja poput vulkanske lave useca put svemu što zaželi, nalazi se krhka i nežna Cveta, koja je najosetljivija baš tamo gde izgleda da je najjača – u ljubavi i brizi za svoju porodicu.

Udala sam se za lepog, visokog, brkatog i strogog oficira. Rodila sam dve ćerke. Obe su fakultetski obrazovane. Iznad svega sam volela svog šarmantnog muža, ali mi je smetalo to što nam se planovi nikada nisu poklapali. Htela sam mnogo toga da imam i da uživam u životu. On je bio mišljenja da smo mi za sebe stvorili, a deca neka stvaraju za sebe. Život je brzo prolazio, deca su imala sve manje mogućnosti da budu samostalna ako im mi u tome ne pomognemo.

Želela sam da imaju svoje, da se ne muče kroz život onako kako sam ja morala petnaest godina podstanarskog života. Bolela me je borba s mužem. Ja u klin, on u ploču. Imala sam utisak da sve što mu kažem stigne samo do njegove košulje. A ja sam htela više. Često umoran od posla, kada su ga ljutili neki postupci naše dece, kazao bi zlurado: „Kako si ih samo lepo vaspitala“. Tada bih mu ja odgovorila: „Da, bilo je teško da ih vaspitam dok si ti bio u Australiji trideset godina“.

Kada je sve dobro, to su naša deca, a kada urade nešto loše, to su uvek moja deca. Tada sam primetila da se moja starija ćerka menja. Bila je jako osetljiva, zatvarala se u sebe i živela u svom svetu. Borbu s mužem zamenila sam s borbom za njen povratak u stvarnost, u svakodnevni život. Lekova nije bilo, tragala sam za najboljim stručnjacima. Svaki lekar je imao svoje preporuke, svoj recept. Naručivala sam lekove iz inostranstva, pratila sva nova saznanja i pokušala da obezbedim sve najbolje za svoju devojčicu. Kada je ona dobro, i ja sam dobro. Vremenom sam postala njen najbolji lekar. Osetim i prepoznam kada treba da pojača terapiju, a isto tako i kada treba da smanji količinu lekova. Udala se. Podarila mi je divnog unuka. Moj dragi unuk je ponovo zbližio mog supruga i mene. Uvek priča kako najviše voli kada smo nas troje zajedno.

Moj otac je umro od raka debelog creva kada je imao šezdeset osam godina. Majka je dvadeset godina lečena od Hodžkinove bolesti, maligne bolesti limfnih žlezda. Brat mi je umro u pedesetoj godini od raka jetre. U mojoj šezdesetoj, 2010. godine,

pozvali su me posle akcije ranog otkrivanja raka dojke mobilnim mamografom na kontrolni pregled zbog senke u desnoj dojci. Tada mi je suprug bio velika podrška. Baš kada je to zaista trebalo! Imao je strpljenja i zajedno sa mnom išao kod lekara. Pažljivo je tražio odgovore na pitanja koliko je to opasna bolest, istinitu prognozu, šta možemo uraditi ako krene po zlu, ima li šanse. Operisana sam, uklonjen mi je kvadrant dojke s malignim čvorom. Na onkološkoj komisiji odredili su mi hemoterapiju, pa zračnu terapiju, potom i hormonsku. Sve što god može da se primi posle operacije dojke. Nisam se toliko uplašila jer sam razumela i bolest i terapiju, i verovala u dobru prognozu.

U svem tom zlu bilo je i nešto dobro. Za vreme lečenja upoznala sam se s moje sada dve najbolje drugarice i ovo trogodišnje prijateljstvo preraslo je u svakodnevno druženje naših porodica, zajednička letovanja, vikend-odmore. Pored moje porodice, one su mi najdragoceniji dar. Uz njih sam sve teške momente, koje sam prolazila kroz terapiju, skoro sasvim zaturila u sećanju. Zahvalna sam mužu i mlađoj ćerki što su me podstakli na druženje s Marom i Zorom, jer mi je to prijateljstvo bilo najbolji lek. Da bi nas osnažili i omogućili nam da se bolje upoznamo, vodili su nas na najlepša mesta u Vojvodini, u šetnje, na izlete. Kada se spomene lečenje, setim se nekoliko naših  vragolija.

Na sledećoj strani, pročitajte o tome kako je Cveta prošla period zračne terapije.

PageBreak

U šezdeset trećoj godini našle smo se u Beogradu na zračnoj terapiji. Zajedno, Mara, Zora i ja, odlučujemo da budemo studentkinje; i zaista sam se uživela u glumu i bila prava studentkinja. Kao da smo moje godine podelile na tri pa je svaka imala nešto više od 20 godina. Oduvek sam bila vođa i ni sada ništa nisam prepustila slučaju. Sve sam organizovala da mojim drugaricama i meni bude lepo. Iznajmila sam stan, koštao je, s troškovima, 250 evra mesečno.

Od stana do Instituta trebalo nam je da promenimo tri autobusa, za nas tri bi to bilo 900 dinara, a toliko nas je koštao i ručak. Pa hoćemo li ručak ili ćemo se švercovati? Nije za primer, ali nas je zabavljalo. Valjda zato što već odavno nismo šenlučile! Tri odrasle žene! Prodavačica, profesorka i farmaceut. Za svaki slučaj, ako naiđe kontrola, u džepu smo imale kupljenu kartu i tada bismo je provukle kroz automat. No, jedna kontrolorka, i to baš kada sam bila sama u autobusu, nikako nije popuštala. Nije vredelo moje pravdanje da sam iz provincije, da nemam ličnu kartu, da ne znam pravila. Kada sam videla da ne odustaje od kazne, jednim pokretom sam skinula periku i pokazala sjajnu ćelavu glavu. Iznenađena, samo me je pogledala, kroz zube procedila: „Svi smo mi na neki način bolesni“ i nestala u gužvi. Cilj ne bira sredstva.

Nismo ni primećivale da nemamo kosu. Jednog dana smo se spremile u šetnju, doterale, utegle, namirisale i krenule. Uopšte nismo primetile da je Zora izašla bez perike. Kada to konačno primetih, izustim, onako: „Vidim da ti neki očin fali...“. Tada smo se sve tri smejale dugo, ostale bez daha, sa suzama na licu. Nisu to bile suze tuge ni očaja, bile smo srećne što smo konačno shvatile šta je u životu važno. Tim smehom smo se narugale sudbini i pokazale da smo jake...

Posle operacije više vremena i snage posvećujem sebi, mislim na sebe i volim sebe. Više me ne ljute ni grube šale moga muža. Prihvatila sam da je to u stvari njegov način da se odbrani od iznenađenja i da je to njegov način da me voli. Kao da je njegov strah za mene bio veći od mog kada smo saznali za bolest, ali vojnički ponos nije mu dozvolio da to pokaže. Više vremena provodi sa mnom, naš unuk nam je uzdanica. Moj muž je zavoleo i moje drugarice i njihove porodice. Zahvalan im je na pomoći u mom oporavku jer je svestan da sam nije mogao da mi pruži takvu podršku.

Priča "Cveta" objavljena je u knjizi "Živeti kao pre" u kojoj su sakupljene ispovesti žena koje su preživele rak i žele da žive kao pre bolesti. Uredica ovog izdanja je književnica Ljiljana Habjanović Đurović.