Život nas neprestano suočava s ljudima koji nas povrede - rečima, postupcima, izdajom poverenja ili ravnodušnošću. Savremeni čovek često misli da su najveće opasnosti spolja - u ekonomiji, politici, bolestima ili društvenim krizama. Međutim, najdublje rane ne dolaze spolja, već iznutra: iz povreda koje su nam naneli bližnji, neizgovorenih reči, osećanja krivice, izdaje, ogorčenosti i neprijateljstva koje tiho klija u srcu.
Često, u pokušaju da se zaštitimo, podižemo zidove, povlačimo se, uzvraćamo istom merom ili godinama nosimo teret neizlečenih odnosa. A upravo taj teret nas polako izjeda - duhovno, emocionalno, pa čak i fizički.
Pravoslavlje nas ne ostavlja bez odgovora na ovakve unutrašnje borbe. U njenom središtu nalazi se molitva - ne kao puka dužnost, već kao susret duše s Bogom, kao prostor u kojem se srce čisti, um smiruje, a rana počinje da zaceljuje.
Molitva u pravoslavlju nije magijska formula, već živi razgovor sa živim Bogom. U njoj ne tražimo samo pomoć, već tražimo promenu - ne toliko spoljašnjih okolnosti, koliko unutrašnjeg stanja. Zato nas Crkva uči da molimo i za prijatelje i za neprijatelje. Ne zato što su svi ljudi u pravu, već zato što je srce koje mrzi već poraženo.
Molitvom za one koji su nas uvredili, mi ne podržavamo njihovo delo, već činimo korak ka sopstvenom izlečenju.
U Svetom pismu i životima svetitelja nalazimo nebrojene primere onih koji su molitvom pobedili mržnju. Umesto da se osvetom bore protiv nepravde, oni su krotkošću i molitvom menjali i sebe - a često i one koji su ih progonili.
To nije slabost. To je najveća snaga koju čovek može pokazati. U tom duhu, duboko prožete bogotražiteljskim iskustvom i smirenom mudrošću, stoje reči svetog Ilije - ne kao puka izreka, već kao poziv na duhovnu budnost i unutrašnju slobodu:
U molitvama se sećajte onih koji su vas uvredili, da se iscelite od strašne bolesti neprijateljstva prema bližnjem. Pročitajte i koja se molitva čita za nemoguće situacije.
Tekst: Religija.rs / Lepa&Srećna / Jasmina Glišić