Časopis Lisa i izdavačka kuća Laguna, inspirisani novim romanom Miris mraka Miomira Petrovića, početkom maja 2013. godine raspisali su konkurs za najlepšu porodičnu priču. Konkurs je trajao mesec dana i na adresu časopisa Lisa stiglo je preko 300 radova. Urednici časopisa napravili su uži izbor, a onda su po izboru književnika Miomira Petrovića, izabrane najbolje. Predstavljamo vam priču koja je osvojila prvu nagradu.

On je bio zanatlija u penziji, veseo čovek, mršav, ali simpatično povećeg stomaka. Njegova žena, bila je sitne građe, dobra domaćica, sa duboko urezanim borama koje su joj darovali život i večita briga za najbliže. U toj kući na brdu, Ana je gotovo celo detinjstvo provela igrajući se sa životinjama. Bilo je to jedino mesto na kojima je završavao njen beg od stvarnosti i obaveza koje je imala u velikom gradu.

U toj kući, uvek je bilo veselo i opušteno. Ana je svakoga dana pomagala baki i deki oko životinja, ponekad i krijući se od njih, hranila je svoje ljubimce i više nego što je to bilo potrebno, jer u tome je, izgleda, pronalazila veliku sreću. Njene oči se ispune suzama radosnicama, a srce ubrzano lupa i šapuće joj priče o sreći i smislu života. Kada starci otkriju da je Ana, njihova unuka, nahranila po peti ili šesti put kokoške i zečeve toga dana, grdili bi je preteći joj da neće za nju biti više kolača, ali se ubrzo namrgođeno lice pretvaralo u osmeh i topli zagrljaj koji miriše na domaće vanilice...

Njih troje su ćutke, često sedeli na klupi ispred te kuće i gledali u narandžasti zalazak sunca. Cvrkut ptica, zov životinja i tiha melodija dedine frulice su jedini zvuci koji su se mogli čuti. Na njihovim licima ogledao bi se sav spokoj ovoga sveta, umetnost uživanja u malim stvarima. Bili su srećni. Kuća i ono malo zemlje bio je za njih prava idila, zlatno doba, raj koji niko nije mogao narušiti.

A onda je zalazak postajao crven. Starci su okrenuli svoj pogled ka Ani i uvideli da je porasla. Ranije je Ana dolazila svakoga vikenda, ali sada su se njeni dolasci proredili, jer je imala previše obaveza u gradu. Sve manje je razmišljala o toj kući na brdu, o njoj i njemu.

Nastavak priče pročitajte na sledećoj strani.

PageBreakKada bi je baka pozvala telefonom i nestrpljivo je upitala kada će doći da se zajedno šale sa dedom i da hrane životinje, Ana je užurbano odgovarala kako nema vremena da razgovara sa bakom, da mora da skuva ručak, i da će doći čim bude mogla. No, dani, nedelje i meseci su prolazili. Ana ih je te godine posetila samo dva puta.

Njihov mali raj gubio je prvobitan oblik. Nije bilo više dečijeg kikotanja i trčanja koje im je ispunjavalo srce, već samo miris cigareta koje je palila jednu za drugom.

Neka čudna, neprozirna magla i neustaljena senka se neprimetno i bolno uvukla u njihov dom. Baka je otišla u Beograd na ispitivanje, a zatim su došli bolnica i dom za stare u kome je ležala dve godine nepokretna. Retko kada je imala posetioce. Ana je svega tri puta otišla za te dve duge  godine. Svaki put, bilo joj je sve teže. Ana... Nije volela da ide tamo. Nije želela da je vidi tako slabu. Nije želela da ponovo od nje čuje pitanje: "Ko si ti?", pitanje koje joj je teralo gorke suze na oči. Svaki put bi baku nežno uzela za ruku koju nije puštala satima. Plašila se da je ne polomi koliko je bila slabašna.

Miris bolesti i neka strašna klica nečega nepojamnog su obuzeli njeno srce. U stomaku je Ana osetila mučninu koja je neizmerno rasla, poput one jedne suze koja je tako dugo tekla bakinim umornim licem. Ana je počela ubrzano da diše, osetila je kako joj noge trnu, zidovi pritiskaju i svi oni bespomoćni ljudi, bačeni na krevete, bezglasno dozivaju. Odjednom se trgla i odlučila je da krene kući, iako vreme predviđeno za posete nije još isteklo. Poljubila ju je u obraz i izašla iz sobe. Tupim udarcima užurbanog koraka odjekivala je ta ogromna prostorija. U zatamnjenom hodniku bez kraja se ipak okrenula i mahnula starici na bolesničkoj postelji.

Da je Ana znala ono što sada zna, ostala bi još kraj starice. Da je znala ono što sada zna, ostala bi sat, dva, tri sata, ostala bi sve dok je ne bi isterali. Da je znala to što danas zna, dala bi sve što ima na svetu da ostane pored nje te martovske noći.

Neko vreme je, izgleda, prošlo. Čovek povećeg stomaka  je odlučio da ne može živeti na ovome svetu bez nje. U kući na brdu sada žive neki nepoznati, tuđi ljudi.

Zorana Manić