- Todor Šakota je decenijama živeo potpuno oslonjen na prirodu, hraneći se biljem i vodom sa lekovitih izvora, zbog čega meštani veruju da je doživeo čak 118 godina.
- Čovek o kome su nastale legende – hvatanje zmija golim rukama, priče o „nemuštom jeziku“ i sablja koja je izazivala strahopoštovanje učinili su Todora jednom od najmističnijih ličnosti juga Srbije.
Staza koja vodi ka Todorovoj pećini u Sijarinskoj Banji, u opštini Medveđa, vijuga kroz stenoviti predeo obavijen izvorima i lekovitim vrelima Suzica, Jablanica i Zdravlje. Meštani veruju da je upravo ta voda bila tajna dugovečnosti Todora Šakote, čoveka čiji je život ostavio neizbrisiv trag u lokalnom predanju.
Pećina, uklesana u oniksne stene iznad izvora, postala je Todorov dom nakon što je 1878. godine, bežeći iz Hercegovine posle Nevesinjske puške, stigao u ovaj kraj. Iako se predstavljao kao hercegovački vojvoda, savremena svedočanstva govore o samotnjaku koji je, posle sukoba sa tadašnjim velikašem, utočište pronašao u nepristupačnim brdima. Prema jednoj legendi, izvidnica koja je krenula da ga vrati među ljude navodno je poručila da „živi na mestu gorem od najgoreg zatvora i da mu teža kazna ne treba“.
Prvobitno sklonište koje je imao preko reke ubrzo je uništila bujica, pa se Todor preselio u pećinu koja danas nosi njegovo ime. Preživljavao je isključivo od prirode. Hranio se travama, jajima ptica i kornjačama, čiju je krv povremeno pio. Spavao je na slami, a stalni pratioci bili su mu brdo, tišina i njegova sablja.
Meštani ga pamte kao neobičnog, ali dobrog čoveka, izuzetno visokog i snažnog, gotovo natprirodno izdržljivog. Posebno je bila poznata njegova veština hvatanja zmija. Dragan Denić iz Turističke organizacije Medveđe svedoči da je Todor stvarao neobičan, piskutav zvuk za koji je verovao da „priziva“ zmije i dovodi ih u stanje u kome ih je mogao uhvatiti bez straha. Tu tehniku prenosio je i drugima.
Priče o Todoru prepliću se sa legendama. Jedne govore da je znao „nemušti jezik“ i da je razgovarao sa životinjama, druge da je tokom Drugog svetskog rata sabljom posekao bugarskog vojnika koji je udario njegovog magarca. Prema predanju, okupatori su potom pokušali da ga zazidaju u pećini, ali su meštani čekali tri dana kako bi ga oslobodili.
Prema dostupnim zapisima, Todor Šakota preminuo je 1962. ili 1965. godine, u dubokoj starosti od navodnih 118 godina. Sahranjen je na groblju kod Crkve Svetog Ilije u Sijarinskoj Banji, među ljudima koji su ga, uprkos njegovoj usamljenosti, poštovali i brinuli o njemu.
Danas je pristup Todorovoj pećini znatno uređeniji. Turistička organizacija Medveđe poslednjih godina obnovila je i obeležila stazu, a poduhvat je, kako navode, nastao i iz želje da se oda zahvalnost uredniku i voditelju emisije „Kulturista“, Bošku Kozarskom. Upravo on je predložio da se put do pećine prilagodi posetiocima, čime bi se unapredila promocija ovog kulturno-prirodnog nalazišta vezanog za učesnika Nevesinjske bune.
U znak zahvalnosti, staza je ponela naziv „Kulturista“, kao svojevrsni most između lokalne istorije, savremenih kulturnih inicijativa i želje da se sačuva priča o Todoru Šakoti.
Todorova pećina danas funkcioniše kao autentičan spomenik jednom neobičnom životu – životu čoveka koji je, birajući prirodu kao jedini oslonac, postao deo legende Sijarinske Banje i njenih izvora.
BONUS VIDEO:
Tekst: Jugmedia / Lepa&Srećna / Jasmina Glišić